Učestalost pražnjenja creva zavisi od više faktora: individualnih, psiholoških i spoljnih (način i vrsta ishrane, uhranjenost, zdravstveno stanje). Kontrolu pražnjenja creva dete uspostavlja postepeno - tokom druge godine života, u čemu postoje znatne individualne razlike.

Odojče na prirodnoj ishrani u proseku ima dve do četiri stolice dnevno, a odojče na veštačkoj ishrani - manje.

Ponekad beba ima stolicu u toku svakog obroka (gastrokolični refleks), ali ona može da izostane i po sedam dana. U oba slučaja, dete je sasvim zdravo, ukoliko je: mirno, lepo sisa, ne povraća... Međutim, ako beba nema stolicu a ima nadut trbuh, povraća u mlazu i vrišti, to je znak da nešto nije u redu, pa je hitno treba odneti lekaru.

Kad nema problema

Jednogodišnje dete ima od jedne do dve stolice dnevno, do jednu stolicu na drugi dan, normalne po konzistenciji i količini. Ako starije dete ima manje od tri normalne stolice nedeljno, koje se eliminišu bez teškoća - ne radi se o opstipaciji, pa lečenje nije potrebno.

Kad postoji problem

Opstipacija može da se javi kod dece svih uzrasta - izolovano, ili u sklopu nekih oboljenja. Deca sa opstipacijom - ili spontano imaju stolicu posle intervala od najmanje tri, četiri dana, ili svakog dana eliminišu malu količinu tvrde stolice.

Mekonijumski čep

Mekonijumski čep je gust, tvrd mekonijum koji opstruira debelo crevo i ne eliminiše se dan, dva po rođenju. Njegov donji deo se ponekad pipa pri rektalnom pregledu, ali može da bude lociran visoko, pa je rektum prazan. Dete ima naduven trbuh sa čujnim radom creva, potom sledi povraćanje - najpre želudačnog sadržaja, pa žučnog... i, na kraju, ukoliko se ne interveniše, fekaloidnog sadržaja.

Uzroci mogu da budu: prevremeno rođenje, mlitavost mišića, urođene anomalije creva, oštećenje centralnog nervnog sistema, urođena hipotireoza (smanjena funkcija štitaste žlezde), nezrelost pluća u nedonoščeta, sepsa, Hiršprungova bolest i cistična fibroza (nasledna bolest u kojoj je, između ostalog, crevni sok prekomerno gust). Ukoliko se čep ne izbaci nakon rektalnog pregleda, eliminiše se pomoću specijalnih klizmi.

Analne fisure

Roditelji najčešće dovode malo dete lekaru zbog naglo nastale opstipacije, praćene plačem pri defekaciji i tragom sveže krvi na stolici. Pri pregledu se otkriva jedna ili nekoliko fisura (ranica) na spoju analne kože i sluznice - koje su, verovatno, nastale u toku eliminacije obilne tvrde stolice, naročito u toku lokalne infekcije, ili posle dugotrajnog proliva.

Svaki novi prolazak stolice preko povređene regije izaziva jak bol, pa dete odlaže pražnjenje creva do krajnjih granica, čime pojačava opstipaciju. Tako se vrti u začaranom krugu, koji se prekida lečenjem opstipacije (oralno sredstvo za razmekšavanje stolice: mineralno ulje ili Portalak sirup) i ublažavanjem bola lokalnim anestetikom (mast sa pet odsto anestezina).

Važna je i dobra lokalna higijena, kao i adekvatna ishrana. Ako fisura, uprkos lečenju, dugo traje, možda se radi o hroničnoj upali creva (na primer, Kronova bolest), koja zahteva poseban tretman.

Stolica kao ucena roditelja

Hronična opstipacija je teži problem - kako u dijagnostičkom, tako i u terapijskom pogledu. Ponekad se iza nje kriju retke metaboličke i endokrine bolesti, ali ne treba zanemariti i moguće psihogene faktore.

Naime, malo dete stolicu shvata kao nešto svoje - što može, ali ne mora da, pa njome pokušava da ucenjuje roditelje. Ono će da isprazni creva kada i gde hoće. U našem narodu je, za razliku od primitivnih, kao i veoma razvijenih sredina, običaj da se starije odojče navikava da fiziološke potrebe obavlja u nošu. S obzirom na još nedovoljnu fizičku, nervnu i emocionalnu zrelost, ono u tom uzrastu često nije u stanju da shvati šta se od njega traži. Zato dugo vremena uzaludno sedi na noši, da bi na kraju ispraznilo creva kada samo oseti potrebu, i gde stigne.

Ako bude kažnjeno, ili tretirano raznim čepićima i klizmama, sam akt defekacije će doživljavati kao neprijatan čin i maksimalno ga odlagati, što vodi ka hroničnoj opstipaciji.

Foto: Shutterstock

Emocionalna opstipacija

U slučaju da ne može da se otkrije nikakav uzrok opstipacije, nije na odmet ispitati osobu koja čuva dete kako postupa sa njim dok je na noši. Psihogena opstipacija je češća kod školske dece, koja svesno odlažu pražnjenje creva, izbegavajući prljave nužnike, ili iz raznih emocionalnih razloga. Posle dužeg vremena, nastaje inhibicija refleksa defekacije i, posledično, opstipacija.

Klinička slika opstipacije zavisi od uzrasta deteta i, delimično, od samog uzroka opstipacije. Retko je izolovana, a češće udružena sa gubitkom apetita, bolovima u trbuhu i bolnom defekacijom, ponekad sa povraćanjem. Kod analne fisure se viđa krv na stolici.

Moguće su i razne komplikacije, a jedna od čestih je enkopreza. Ova deca, usled hronične opstipacije, nikad dovoljno ne isprazne creva, sa posledičnim nagomilavanjem crevnog sadržaja i prekomernim rastezanjem zida debelog creva, što remeti njegovu peristaltiku. Iz crevnog sadržaja se upija voda, a ostatak postaje još tvrđi i teže se eliminiše. Nastaju analne fisure i defekacija postaje sve bolnija. Anusni kanal se postepeno rasteže i skraćuje, a sfinkter slabi i postaje nedovoljan da zadrži stolicu, koja izlazi nekontrolisano.

Šta može da dovede do opstipacije?

Postoji nekoliko mehanizama koji dovode do opstipacije, bez obzira na uzrok:

1. Smanjena efikasnost crevnih pokreta (peristaltike), čiji je uzrok nepravilna ishrana (puno mleka a malo čvrste hrane, nedovoljne količine celuloze ili prevelike količine šargarepe, ovsenih pahuljica ili pirinča u hrani, nedovoljan unos tečnosti...). Ovakva ishrana ne obezbeđuje dovoljan volumen crevnog sadržaja potreban za stimulaciju crevne peristaltike, koja je spora i nedovoljno efikasna. Ostali uzroci su kao i kod mekonijumskog čepa.

2. Inhibicija refleksa defekacije, koja nastaje:

- voljno, usled zauzetosti igrom, boravka van kuće, pružanja otpora roditeljima i dr.

- kod postojanja analnih fisura

- kod urođenog ili stečenog oštećenja kičmene moždine, mentalne retardacije

3. Poremećaj opuštanja mišića stezača anusa (čest mehanizam), može da prati analne fisure.

4. Slabost trbušnih mišića koji učestvuju u napinjanju pri defekaciji. Viđa se kod urođenih mišićnih slabosti (distrofičari), teške pothranjenosti, ili nakon nekih bolesti (dečja paraliza, rahitis).

Lečenje opstipacije

- Lečenje opstipacije zavisi od uzrasta deteta, uzroka i trajanja problema. Kratkotrajna opstipacija se leči lako (na primer, povećanim unosom tečnosti kod dehidriranog deteta, ili primenom klizme mineralnog ulja ili sapunice). Postoje i gotove mikroklizme.

- Lečenje hronične opstipacije je znatno teže. Anatomske abnormalnosti se leče hirurški. Važna jekorekcija ishrane. Vlaknasta hrana, koja sadrži dosta celuloze (šljive, smokve, urme, breskve, kupus, kelj, crni hleb, žitarice, mekinje) deluje blagotvorno na pražnjenje creva - razmekšava stolicu, povećavajući njen volumen i olakšavajući defekaciju. Analne fisure se tretiraju i mastima sa anestezinom dok ne zarastu, kako bi se ublažio bol pri defekaciji.

- Kad god postoji nakupljanje veće količine tvrde stolice, kao prva pomoć se primenjuju sredstva koja razmekšavaju stolicu i olakšavaju njeno eliminisanje (mineralna ulja, Portalak), ali obavezno pod kontrolom lekara. Dete treba podsećati da prazni creva svakodnevno, najbolje 20-30 minuta nakon obroka. Ukoliko mu to uvek ne pođe za rukom, treba ga ohrabrivati, ali bez vršenja pritiska.

Navikavanje deteta na kontrolu defekacije ne treba sprovoditi pre nego što ono postigne potrebnu zrelost da može da shvati šta se od njega traži (obično u uzrastu oko 18 meseci). U retkim slučajevima hronične opstipacije, potrebna je fizikalna ili psihoterapija.   

Prim. dr Maja Skender, pedijatar