Najbolji razlog da nema decu za ovog oca je bio da neće doživeti da vidi ili podrži svoju decu kao odrasle, jer je star. To je na početku bilo dovoljno. A onda se sve promenilo kako ni sanjao nije, kako piše u svojoj ispovesti.

"Deca nikada nisu bila deo mojih snova. Ja kao dete razvedenih roditelja, odgajan sa snažnom majkom, tri sestre i dve očinske figure, smatrao sam takvu muškost kao vanzemaljski oblik života. Čak i osetljivi, intelektualni muškarci koje sam poštovao imali su srž grube, ukorenjene muškosti koju nisam mogao da lociram u svom biću. Ako je ta vrsta muškosti bila ono što je bilo potrebno za oca, ja je nisam imao. Kao pisac, posvetio sam mnogo svog vremena zamišljanju svetova koji nisu bili moji; ali svet stabilnog para koji izdržava svakodnevnu tegobu odgajanja dece bio je toliko stran da nisam mogao ni da ga zamislim.

Tada sam, na zaprepašćenje skoro svih koji su me poznavali, proslavio svoj 50. rođendan ženidbom. Moja žena je bila 13 godina mlađa od mene. Iako nismo planirali da imamo decu, na kraju su se desila. Sa 52 godine postao sam otac sina i, mesec dana pre 56. rođendana, ćerke. Bez da sam predvideo takav razvoj događaja.

U 2017. godini, studija objavljena u časopisu Human Reproduction otkrila je da se skoro jedno od stotinu američke dece sada ima oca starijeg od 50 godina. Cifre za druge zapadne zemlje su slične. Ukupna starost roditelja raste decenijama, a većina muškaraca koji se odluče za ovaj izbor sada postaju očevi po prvi put nakon 30. godine. Ipak, stigma očeva starijih od 40 godina i dalje postoji. Tokom naših prenatalnih časova, moja žena i ja smo se trznuli kada je instruktor izrekao tiradu protiv štetnih efekata „stareće spe**e“ na decu starijih očeva. Naredila je svim prisutnim muškarcima da završe sa svojim očinstvom  pre 35. godine, uz rizik da na svet donesu bolesnu, deformisanu decu, i uvredila je polovinu muškaraca u prostoriji.

Kao stariji otac, možete provesti dosta vremena na internetu brinući o ovim tvrdnjama. Nauka o ovoj temi je daleko od potkrepljene. Stopa živorođene dece kod muškaraca starijih od 45 godina je niža od one kod mlađih očeva. Deca starijih očeva imaju nižu porođajnu težinu – ali moj sin je bio ogroman, a moja ćerka prosečne težine. Osim proverljivih činjenica o stopi živog rađanja i porođajnoj težini, sve ostale procene su isključene. Čitao sam da su deca starijih očeva sklonija autizmu, iako je rizik i dalje minimalan; češće pate od psihičkih poremećaja u kasnijem životu; bolje su prilagođeni i izvesniji u pogledu mortaliteta; imaju duži životni vek; imaju kraći životni vek; inteligentniji su; manje su inteligntni; i sve između.

Ukratko, svaki slučaj je drugačiji. Jedina izvesnost je da će vaša deca imati oca koji je stariji od očeva druge dece i da, kao stariji otac, teško da ćete naučiti mnogo o tome šta vaša deca rade u odraslom dobu.

Neki od nedostataka biti stariji roditelj su očigledni; drugi ti postaju jasniji s vremenom. Treba mi više vremena da se oporavim od neprospavane noći koju sam proveo čuvajući bolesno dete nego roditelju u 30-im. Moram više da vodim računa da ostanem u formi nego mlađi očevi ako želim da prikažem kako igram fudbal u dvorištu.

Dok se moji pedesetogodišnjaci raduju smanjenju porodice i pojednostavljivanju svojih života kada njihova deca završe fakultet, moje misli se uglavnom bave time kako da što duže ostanu kod kuće: za 10 godina, kada moja deca budu tinejdžeri, biće mi potrebna dodatna spavaća soba.

Sa mislima kao što su ove koje vas hvataju, nema padanja u ranu starost. Pod pretpostavkom da ću morati da platim dva kompleta školarina na univerzitetu u svojim srednjim 70-im, postao sam više pokretan i ambiciozniji u svojoj karijeri, i kao slobodni pisac i kao akademik u poslednjih pet godina.

Stariji roditelji koji su intervjuisani u medijima uvek hvale prednosti većeg strpljenja nego kada su bili mladi. Ove tvrdnje me zbunjuju. Glavna spoznaja vaših 50-ih je da je vreme ograničeno. Sve što želite da radite u životu trebalo bi da uradite uskoro i što pre. Zamišljanje da životna zadovoljstva možete odložiti na neko idealizovano buduće vreme, kada vaša deca porastu, nije opcija. Kada vaša deca porastu, bićete mrtvi - ako imate sreće da živite dok odrastaju.

Ovaj osećaj pritiska vremena me je učinio nestrpljivim na načine koji su uvećali i terorisali živote moje dece. Kada sam shvatio da ako ću ikada provesti vreme u Sankt Peterburgu u Rusiji i šetati Nevskim prospektom – kao likovi iz romana Fjodora Dostojevskog koje sam progutao kao tinejdžer – moram to učiniti sada, i cela moja porodica je otišla na put.

S druge strane, ako sam utonuo u zamišljanje sledećeg poglavlja romana koji pišem, a moja deca su glasna i šašava, za kratko vreme ih ućutkam. Isto tako, ako izgleda da će dugo solo putovanje u drugu zemlju pomoći mojoj karijeri, poslovnom uspehu – iako moja deca ne žele da odem, idem.

Znam da ovo nisu idealne roditeljske prakse, ali, za razliku od pre 20 godina, svestan sam da ako se poglavlje ili putovanje ne desi sada, neće se desiti uopšte. To što smo stariji roditelji, a verovatno i zato što smo imigranti – moja supruga je iz Meksiko Sitija – čini nas strogim prema današnjim standardima roditeljstva koji su helikopterski, a ipak popustljivi.

Svoju decu ne zovemo „drugar“ i zahtevamo da nam se obraćaju sa poštovanjem. Očekujemo dobre manire za stolom, uvođenje ranog odlaska na spavanje i održavanje skoro potpune zabrane na gledanje televizije.

Ponekad moja žena očajava koliko smo teži prema svojoj deci nego što su drugi roditelji prema njihovoj. Ipak, naša disciplina ima prednosti. Kada je moj sin morao da krene autobusom u školu sa 4½ godine, jednostavno se popeo i otišao. Njegovi prijatelji su plakali i tražili da ih odvezu u školu i trebalo im je veći deo godine da se prilagode autobusu.

Moja supruga i ja lutali smo svetom tragajući za svojim umetničkim snovima – mojim u pisanju, njenim u pozorištu – godinama pre nego što su nam se putevi ukrstili. Mi smo živeli, u različito vreme, na španskom, francuskom i engleskom jeziku. Naše veliko, zajedničko iskustvo sa ova tri jezika i njihovim kulturama, u kombinaciji sa našom disciplinom kao starijih roditelja, omogućava nam da svoju decu vaspitavamo sa uverenjem da je prirodno govoriti na bilo kom od ovih jezika – i, šire, bilo koji drugi jezik.

Naša deca bi manje rigorozno vladala svojim višestrukim nasleđem, a verovatno bila manje otvorenog uma prema nasleđu drugih, da su njihovi roditelji mlađi.

Kako odrastaju, moja deca postaju svesnija velikog vremenskog jaza koji je postojao u životima njihovih roditelja pre formiranja naše porodice. Moj sin je nedavno počeo da uči zemlje sveta i pamti njihove zastave. Svaki put kada je ispisivao ime zemlje ili obojio njenu zastavu, pitao je moju ženu i mene da li smo bili tamo, pojedinačno ili zajedno, i, ako jeste, koliko puta i pod kojim okolnostima.

Malo po malo, pokušava da usvoji činjenicu da je u svet bliže kraju našeg života nego početku. Nervozan sam zbog toga kako će on i njegova sestra reagovati kada shvate da smo im uskratili „normalnu“ životnu putanju sa roditeljima. Svaki put kada me ćerka zagleda u oči sa čistom ljubavlju, pitam se da li će mi za deceniju zameriti što sam je doneo na svet samo da bih je napustio dok je još mlada."

(Yumama/J.D.)

BONUS VIDEO

Kada su roditelji najpotrebniji deci TikTok/iamsaramartinez