Period trudnoće značajan je i delikatan, kako za majku tako i za bebu. Tokom trudnoće, telo majke treba da pruži sigurnu sredinu u kojoj se beba razvija na odgovarajući način, dobijajući potrebne nutrijente. Zdravstveno (fizičko, emotivno i psihološko) stanje majke je od ključne važnosti za dobrobit bebe.

Kada govorimo o riziko faktorima za nastanak psihomotornih poremećaja, mislimo na okolnosti koje su delovale tokom trudnoće, porođaja ili nakon porođaja, a koje potencijalno mogu dovesti do zastoja, kašnjenja ili problema u psihomotornom razvoju. Ove okolnosti se mogu odnositi na majku ili bebu ili oboje. Faktori koji deluju tokom trudnoće a sredinski su, ostvaruju različit uticaj u zavisnosti od toga kada deluju. Dakle, vreme je od ogromnog značaja. Najštetnije posledice se uočavaju ukoliko je faktor delovao u prvom trimestru trudnoće. 

Koji faktori rizika se mogu javiti pre rođenja?

U faktore koji deluju pre rođenja (prenatalno) spadaju: genetske predispozicije, infektivna i virusna oboljenja majke, akutna oboljenja praćena visokom temperaturom, hronična oboljenja (poput dijabetesa), neslaganje RH faktora između majke i bebe, hipertenzija, toksično dejstvo lekova, toksična trovanje majke, hipoksija ploda (nedovoljna koncentracija kiseonika u  krvi). U riziko faktore  ne spadaju samo organski, biološki faktori, već i psihološko stanje majke.

Šta treba raditi da bi se prevenirali problemi?

Ukoliko je delovao jedan ili više faktora rizika, potrebno je da se bebin rast i razvoj prati u kontinuitetu od strane stručnog tima koji čine različiti profili lekara (pedijatar, neonatolog, fizijatar, ortoped, endokrinolog, internista i drugi specijalisti) i defektolozi (logoped, reedukator psihomotorike i senzorni integrator i po potrebi somatoped, oligofrenolog, surdolog, tiflolog). Praćenje deteta omogućava pravovremeno delovanje i uključivanje potrebne terapije i tretmana kako bi se omogućio oporavak deteta, obezbedila stimulacija neophodna za psihomotorni razvoj i sprečilo značajnije kašnjenje u razvoju.  

Dete dolazi na svet sa dispozicijama za razvoj određenih funkcija (pokret, misao, govor). Dispozicije se odnose na postojanje struktura koje omogućavaju da se razvije neka funkcija. Te strukture se odnose na samo telo deteta, na mišiće, koštano-zglobni sistem, neurone i čula. Da bi mišići mogli da obavljaju svoju funkciju, a to je izvođenje pokreta, potrebno je da se koriste. Da bi mozak mogao da obrađuje čulne informacije i da im da značenje, potrebno je da dete ima mnoštvo čulnog iskustva. Ako bismo poredili dete sa računarom, mišići, kosti, čula i sl. bi bili hardver, a shema pokreta softver.  

Na koji način je iskustvo bitno za učenje? 

Neuroni ili nervne ćelije imaju zadatak da prime informacije o našem telu i okolini i da omoguće naše aktivnosti i mišljenje. Da bi oni to činili, formiraju veze (takozvane sinapse) sa drugim neuronima i na taj način ćelije komuniciraju. Što ima više sinapsi, mozak je delotvorniji, a učenje efikasnije. Što dete ima više iskustva, mozak dobija više informacija, a što češće neuroni prenose istu informaciju, to je njihovo sprovođenje brže.

Dakle, kada postoji bilo kakvo kašnjenje potrebno je odmah delovati kako bi se iskoristili razvojni potencijali za učenje i stvorila osnova za kasnije razvojne stadijume.   

Kako pomoći detetu?

U tretmanu dece sa poremećajima u psihomotornom razvoju, u okviru stimulativnog tretmana koriste se različite tehnike. Njih može da izvodi obučeni terapeut sa veštinama i znanjem da izvrši procenu stanja i na osnovu individualnih potreba deteta kreira program vežbi, bira tehnike koje će primenjivati u radu i postavlja ciljeve tretmana. Tokom tretmana, terapeut omogućava da se formira shema motorne aktivnosti (redosled pokreta). Dakle, beba se ne rađa sa gotovim "receptom" za izvođenje pokreta, već se on mora razviti iskustvom, odnosno njihovim izvođenjem.

Problem se retko javlja izolovano i često povlači druge probleme za sobom. Zato, nemojte da čekate, obratite se stručnjaku na vreme.