Sve osobe su različito strukturisane. Imaju individualnu psihofiziologiju, karakterne crte, na različite načine stupaju u komunikaciju, otvoreniji su ili zatvoreniji, posebno u odnosu na probleme koje imaju. Nije svačija ličnost tako harmonizovana da funkcioniše kao mehanizam sata. Boljim upoznavanjem drugih ličnosti se dolazi do saznanja da i drugi imaju slične ili iste probleme. Međutim, to nekad nije dovoljno da bi neka osoba svoj problem razrešila upoređivanjem.

U teoriji i praksi je odavno poznat strah od trudnoće i porođaja. Istraživanja su pokazala da strah od trudnoće uglavnom potiče od moguće telesne deformacije - ugojenost, celulit, strije, opuštene grudi... Mlada žena zamišlja kompletnu fizičku transformaciju u negativnom smislu, i plaši se da će to teško podneti.

Strah od porođaja najčešće predstavlja strah od "nepoznatog bola", od mogućih medicinskih intervencija, čak i od smrti.

Ova dva straha su uslovno povezana, jer trudnoća neminovno dovodi do porođaja.

Razlozi za osećaj straha su brojni

Strah od trudnoće i porođaja može da bude takvog intenziteta da žene ugrožavaju partnerstvo - jer ne pokazuju osećaj za materinstvo, niti da buduća prinova može da im predstavlja zadovoljstvo. Prikupljeni podaci o razlozima nastanka ovih strahova često govore o "nevoljenosti" od strane roditelja. Model ponašanja - stavovi i zahtevi roditelja (bez obzira da li su u pitanju jedinci ili više dece) su takvi da se žensko dete od ranog uzrasta oseća "nevoljeno".

To govori o lošoj komunikaciji kada je u pitanju emocionalna klima porodice. U ovom slučaju, ženska deca ne govore o svojim doživljajima, nego ih u daljem razvoju samo utvrđuju. U nekom periodu postaju tužna, ljuta, zatvorena, mogu da čine "sitne osvete". Tako izrastu u devojke i mlade žene kod kojih je stalno prisutan osećaj ili doživljaj bazične nesigurnosti da su voljene.

Kada na red dođe partner, on se stavlja pod lupu - u smislu da li dovoljno čini da "potvrdi" svoju ljubav. Načini na koje ispoljava emocije često nisu dovoljni, pa se traži stalna potvrda na verbalnom planu ("Volim te"). To može da dovede do konflikta između partnera, s obzirom da se situacija stalno ponavlja. Nesposobnost žene da to prepozna objašnjava njenu potrebu da "čuje" ono što joj treba - što nije dovoljno slušala, ili uopšte čula u toku odrastanja.

Kao posledica ovakvih situacija može da dođe do izbegavanja seksualnih odnosa sa partnerom, uvek uz neko objašnjenje o lošem zdravlju (glavobolja, hronični umor, bolovi u želucu, muka, povraćanje). Može čak da dođe do vaginalne suvoće, orgazmičke disfunkcije ili vaginizma (kada žene prilikom odnosa osećaju bol koji onemogućava normalan seksualni odnos).

Strah može da blokira misli

Negativni stavovi o trudnoći i porođaju u toku odrastanja mlade žene mogu da razviju razne strahove (šta sve može da se desi tokom porođaja, bol kroz koji se prolazi, kakvo dete može da se rodi...). Pošto nema adekvatne informacije, ali ni sopstveno iskustvo u kasnijem periodu, psihološki mehanizmi odbrane žene se "štite" strahom od trudnoće i porođaja. 

Bilo koja asocijacija - priča ili događaj predstavljaju dovoljan okidač da se strahovi iznenada jave. Ponekad strah toliko preplavi osobu i blokira razmišljanje da nije u stanju da učestvuje u takvim pričama, bez obzira što nemaju negativnu konotaciju.  

Na sledećoj strani pročitajte kako nastaje "strah od nepoznatog"...

PageBreak

Foto: Shutterstock

Da li otvoreno pričate o seksu?

U mnogim porodicama, seksualnost je još uvek tabu tema, pa se o tome uopšte ne priča i ne dotiče na bilo koji način. Dete postavlja razna pitanja na koja ne dobija odgovore. U takvim situacijama, kada dođe do adolescentnog doba, mlada žena nema dovoljno informacija, niti mnogo podsticaja da se vezuje za partnera. "Strah od nepoznatog" je stvoren, i ona počinje da se brani. Uspešna je samo u oblastima koje su joj dobro poznate, u kojima je i ranije dobijala pohvale i podsticaje.

Najteže je kada se o strahovima ćuti

Pošto mlada žena o sopstvenim strahovima, pa tako i o strahu od trudnoće i porođaja ne govori javno, u svojoj društvenoj sredini, najčešće počinje da ih  psihosomatizuje. Odnosno:

- Određen broj mladih žena učestalo iznosi fizičke simptome i zahteva stalna medicinska ispitivanja i pored ponovljenih negativnih rezultata i razuveravanja da simptomi nemaju organsku osnovu.

- Nivo razumevanja bilo fizičkih ili psihičkih uzroka je obično razočaravajući, jer se stalno ponavljaju simptomi kao što su muka, podrigivanje, povraćanje, mučnina, svrab kože, osetljivost, utrnulost i sl.

- Različiti stepeni napetosti, anksioznosti i depresivnih stanja prate somatizujuće poremećaje.

- Fizičke žalbe mogu da budu brojne, promenljive, da dugo traju.

- Stalna preokupacija o mogućnosti postojanja jednog ili više ozbiljnih i progresivnih somatskih poremećaja se manifestuje neprestanim somatskim žalbama. Pažnja je obično fokusirana na jedan ili dva organa ili sistema organizma.    

Kroz ove oblike somatizacije psiholoških problema u vidu strahova, žena može stalno da utvrđuje i proširuje asortiman fizičkih žalbi koje je štite od odnosa sa partnerom, moguće trudnoće i porođaja.

Narušena ravnoteža

Određena fizička bolest ili psihološki problem, među kojima prednjače stresovi, mogu trenutno da naruše psihofiziološku ravnotežu (varirajući krvni pritisak, glavobolja, muka, povraćanje, nespecifični bolovi u stomaku, kičmi, mišićima, promena raspoloženja, ubrzano lupanje srca...).

Neke osobe su preosetljive na razne događaje, društvene situacije, buku... u odnosu na koje bi veliki broj drugih osoba imao slabe, minimalne reakcije, ili možda ne bi ni reagovao.

Pojedine osobe su od ranog razvoja bile suočene sa brojnim ličnim negativnim iskustvima u raznim situacijama, npr. sa doživljajem bola, posebno kada su u pitanju određene medicinske intervencije. Ili su bile izložene raznim pričama odraslih koje su imale negativnu konotaciju na formiranje suda o pretrpljenom bolu.

Zbog toga je u svakoj sledećoj sličnoj situaciji doživljaj isti, iako ne mora da bude prisutan intenzivan bol, strah ili patnja. Naime, moždane ćelije zadužene za obradu informacija koje su primljene preko neke medicinske intervencije ili slušnom percepcijom priče o bolu, patnji ili strahu - pamte doživljaj. Svaki put kada se o tome razgovara, postoje asocijacije koje trenutno izazivaju taj doživljaj.

Strah kao vaspitna metoda

Vaspitni stavovi mogu da uključe strah kao kategoriju koja bi trebalo da ima odgovarajući efekat. Na primer, batine ili čupanje za kosu, ili bilo koji drugi vid pomoću kojeg bi se postigli efekti određenog modela učenja - u smislu zahtevanog ponašanja.

Svaka vrsta straha je vezana za afektivnu, emocionalnu sferu života. Strahovi su raznovrsni, kao i njihovi izvori. Oni blokiraju proces mišljenja, teško je predvideti kada će ponovo da se pojave, i u kojoj situaciji, pa se može reći da su nepredvidivi. Nastanak strahova bilo koje vrste nalazimo uvek u detinjstvu, tokom razvoja, u uzrastu kada nivo mišljenja nije dovoljan da dete može da objasni određene pojave.

Sa druge strane, mnogi roditelji  pothranjuju bebaste oblike ponašanja kada je dete već preraslo taj uzrast. Ne postavljaju adekvatne naloge, ne rade na samostalnosti i sticanju primarnih navika, već i dalje neguju oblike ponašanja za koje često kažu: "Proći će, dete će da poraste pa će da nauči", i slično.

Neda Subota, klinički psiholog