Ovo su samo neka od pitanja koja muče roditelje. 

„Da li treba da zna da čita i piše?“

„Da li da forsiramo dete da uči ono što će možda već učiti kasnije u školi?“

„Da li je moje dete dovoljno zrelo?“

„Kako da znamo da smo dete dovoljno dobro pripremili za polazak u školu?“

Kada dođete sa detetom na testiranja pred polazak u školu, postoje izvesna očekivanja o tome šta bi dete trebalo da zna. Dete ne mora da zna da čita i piše, ali treba da zna da prepozna slovo kojim počinje i završava se određena reč (Kojim slovom počinje reč „oko“?). Dete bi trebalo da zna da sastavlja i rastavlja reči od četiri do pet glasova (Koja si slova čuo kada sam rekla petak? Ako kažem S A T, koju sam reč izgovorila?) Od toga da li zna da piše mnogo je važnije da li zna da pravilno drži olovku i koordiniše pokretima ruke da bi izvukao određene prave i krive linije koje su osnova za pisanje slova. Naime, važno je da dete bude grafomotorički spremno za školu odnosno da ume da precrta zadate likove, da ima pravilan sled crtanja linija i ima razvijenu svest o smeru pisanja: levo/desno, gore/dole.

Mališani bi trebalo da znaju da odgovore na neka opšta pitanja poput: 

- Šta bi uradio kada pada kiša?

- Šta se pojavljuje na nebu kada padne mrak?

- Šta radimo kada smo pospani?

- Koji je dan u nedelji pre četvrtka, a koji posle?

- Koji su radni, a koji neradni dani?

- Navedi godišnja doba.

- Koje sve mesece u godini imamo?

Aktivni rečnik deteta pred polazak u školu je oko 2500 – 3000 reči, opseg rečenice prosečno iznosi pet-šest reči, koristi složene rečenice i memoriše kraće pesmice. Dete je u stanju da na osnovu slika ispriča jednostavnu priču tako da priča ima logičan sled.

Sa ovim pitanjima i zadacima zasnovanim na ovim pretpostavkama će se dete sigurno susresti na testiranjima kod logopeda i psihologa pre polaska u školu. 

Roditelji su često zabrinuti da li će njihovo dete moći da "izdrži" ceo školski čas. Naime, za dete koje je spremno za polazak u školu smatramo da pre polaska ima razvijenu pažnju. Pod tim podrazumevamo da je u stanju da se koncentriše na zadati zadatak i da uspeva da održi koncentraciju izvesno vreme (odnosno od 10 do 15 minuta). Ne treba da očekujete od budućeg prvaka da za jedan predmet bude zainteresovan 45 minuta, njihova pažnja varira. Pažnja je nešto što se uvežbava, „trenira“. Ukoliko je dete pohađalo dobar predškolski program u kojem je vaspitač insistirao na vežbama koje podstiču usmeravanje pažnje, dete će imati manje poteškoća da održi pažnju na času.

Dete od šest do sedam godina trebalo bi da zna da broji do 20, da prepoznaje simbole brojeva i da zna da ih poveže sa količinom. Trebalo bi da zna da poređa objekte po veličini i da zna da ih uporedi, što podrazumeva odnose veći/manji. Zatim, trebalo bi i da zna da oblike razvrsta po boji ili obliku. Dete bi trebalo da zna da materija ne menja svoju količinu ukoliko promeni oblik (posude) u kojoj se nalazi, trebalo bi da zna da razlikuje skupove i podskupove (ne nužno pod tim imenom, ali da zna na primer da mačke pripadaju životinjama, da su stolice i stolovi slični po tome što su i jedno i drugo delovi nameštaja) i da može da i pri premeštanju delova skupova i podskupova odredi čega ima više ili manje. 

Pored prethodno pomenutih veština, znanja, stepena razvijenosti mišljenja i govora koje je potrebno da dete ima, veoma je važno da li je dete spremno da se suoči sa autoritetom nastavnika i da li je u stanju da sa drugom decom komunicira, da se druži i da se oseća sposobno da i bez prisustva roditelja i nekog drugog odraslog izlazi na kraj sa različitim školskim i vanškolskim situacijama. To je ono što obično podrazumevamo emocionalno-socijalnom zrelošću. Poželjno je da polazak u školu ne bude prvi put da se dete suočava sa odraslim koji od njega iziskuje pažnju, rad, disciplinu i trud. Škole jezika, sporta, različite radionice poželjne su za pripremu deteta. Tu se istovremeno radi i na pažnji dok dete stiče iskustvo rada sa odraslim koji ga nečemu podučava. Ukoliko pak dete ne pohađa takve programe, poželjno je da roditelj organizuje situaciju u kojoj će zajedno učiti, gledati predstavu i potom o njoj razgovarati, čitati neku bajku i potom je ilustrovati i slično. Takođe, važno je da dete ima u iskustvu igru, rad, učenje sa drugom decom. Šta nam je tu cilj? Cilj je da dete može da podigne ruku i kaže šta misli, a da pritom ne iziskuje da ono jedino bude u centru pažnje. Treba pokušati naučiti dete da sasluša druge, sačeka da neko drugi završi svoju misao, pričeka da ono dođe na red. Roditelji često zaboravljaju da deca zbog svoje iskrenosti mogu nekad biti jako surova. Zbog toga je važno da pripremimo dete na to da ukoliko ima neku potrebu, ukoliko ga nešto muči, zna da se požali ali i usprotivi, iziskuje svoja prava i potraži pomoć ukoliko ne može da izađe na kraj sa svojim problemom. Teško je napisati tačne instrukcije o tome kako se radi na socio-emocionalnoj zrelosti, jer to zavisi mnogo od individualnog mišljenja. Najopštija instrukcija je da se potrudimo da se dete ne oseća sutra nelagodno u društvu i da je sposobno da sasluša, odgovori, iskaže potrebu, zatraži pomoć.

Za dete je polazak u školu jedna od najvećih životnih promena i za to itekako treba imati razumevanja i dovoljno osetljivosti. Pre polaska u školu pokušajte da sa detetom o njoj govorite, da mu predstavite to kako izgleda školski čas, odvedete ga do zgrade škole, pokažete mu knjige za prvi razred i slično. Postepeno uvodite dete u promenu da ne bi delovala preplavljujuće.

Polazak deteta u školu je i za vas, kao roditelje, nesumnjivo veliki korak. Ukoliko imate bilo kakvih briga ili nedoumica, uvek se obratite stručnjacima. 

Neki roditelji koji bi želeli da dete pripreme za polazak u školu i pored velike želje i volje nemaju dovoljno vremena da se sami posvete pripremi. Zbog toga postoje stručnjaci koji pripreme rade sistematski, roditeljima izlažući plan rada sa detetom, plan evaluacije rada sa detetom i prateći dalji napredak deteta nakon programa. Nije dovoljno samo pripremiti dete pre polaska u školu, već i pratiti to kako se dete snalazi tokom prvog razreda (a i kasnije).

Mnogi roditelji se tek u avgustu sete da bi trebalo da rade sa detetom i da provere šta sve treba da zna pre nego što krene u školu. Nekada je tada već kasno, ali je svakako nadoknadivo jer je bolje da dete savlada sve sposobnosti, zadatke i aktivnosti pre nego što uđe u neki stariji razred.