Izvor: Novosti.rs

U poslednje vreme čini se da roditelji svoje neostvarene ambicije žele da prenesu na decu zbog čega između kungu-fua, časova klavira i engleskog ona nemaju vremena da proživljavaju pravo detinjstvo.

„Nije to tako nova pojava, još je Žorž Bernar Šo pisao o tome“, navodi psiholog Vladimir Nešić i dodaje – „Naravno da roditelji mogu i treba da podržavaju decu i da ih donekle usmeravaju, ali moraju da imaju meru u tome i da se brinu pre svega o njihovom interesu, a ne o svojim ambicijama. Ne smeju da primoravaju decu da se bave stvarima zbog kojih se ne osećaju prijatno ili da previše očekuju od njih. To lako dovede do kontraefekta i deca gube motivaciju. Olport je pisao da deci treba postaviti visoke ciljeve koji će ih pokrenuti, a ne previsoke zbog kojih će odustati"

Štaviše, otkako je Nole zauzeo sam vrh svetskog tenisa primećuje se da sve više dece trenira tenis. Naravno da svaki roditelj sanja o vimbldonskoj travi i da u svakom nespretnom zamahu vidi bekhende i slajsove dostojne najboljih tenisera, ali teniski stručnjaci ne mogu da žive od roditelja koji očekuju nemoguće. Takođe, visoko na listi kotira se i učenje stranih jezika. Pre nekog što nauče da govore mališani kreću u različita engleska, nemačka i ruska zabavišta.

„Došli smo u situaciju da deci pravimo CV još od rođenja“, piše Dragana Ćorić iz udruženja Roditelj – „Ako je nečije dete prohodalo ili progovorilo pre našeg, odmah smo u panici. Roditelji se ne nadmeću onim što su sami postigli već dostignućima svoje dece. Ako nečije dete ne osvaja nagrade od malih nogu roditelji misle da u svemu greše. Sve ranije upisuju decu na razne kurseve i školice uzimajući im tako dragocene dve ili tri godine bezbrižnog igranja“

Dečiji psiholozi smatraju da roditelji moraju da prate kako različite aktivnosti utiču na njihovu decu, na uspeh u školi, raspoloženje. Ukoliko im nešto ne prija treba jednostavno potražiti drugu aktivnost koji će ih učiniti srećnim.