Naći prave stručnjake jedan je od najvećih izazova današnjeg roditeljstva. Kako znati da ste rad sa svojim detetom poverili čoveku (ili timu) koji to zaslužuje? Važno je imati parametre na osnovu kojih možete proceniti da li vaše poverenje biva opravdano. 

Evo par saveta kako da pratite rad logopeda sa detetom.

Vodite dnevnik o napretku

Promene se ne dešavaju preko noći i zato je važno da roditelji budu pripremljeni na to da će dolaziti na tretmane više meseci. Kada mesecima dolazite, može se desiti da izgubite iz vida koliko je dete napredovalo. Teško je da upamtite baš svaku informaciju koju dobijete nakon tretmana. Nakon izvesnog vremena, još je teže sistematizovati sve te informacije i imati pregled koliko je dete napredovalo. Iz tog razloga je važno praviti zabeleške, kratke podsetnike koji sumiraju fidbek koji ste dobili od logopeda: šta je vaše dete uradilo ili reklo drugačije danas, šta su vam rekli ljudi koji rade sa detetom, koji ste predlog tretmana dobili, da li se desilo nešto neuobičajno...

Ponekad se očekivanja roditelja i logopeda ne poklapaju, te napredak koji primećuje logoped može da bude nedovoljan iz perspektive roditelja. Zato je važno da to kažete logopedu i da mu date priliku da objasni zašto se nešto smatra velikim napretkom iako se vama ne čini kao takav.

Ukoliko ima neslaganja u očekivanjima, teško je imati dobru saradnju. 

Tražite izveštaje

Stručnjaci su dužni da imaju zapise o tome šta rade sa detetom. Svaki logoped mora da vodi beleške o tome šta radi sa detetom i o tome kako napreduje, kao i da ima okvirni plan rada za naredni period tretmana. Ukoliko logoped nije spreman da na osnovu tih zapisa napiše zvaničan dokument, sa potpisom i pečatom, pretpostavljamo da bi to mogao da bude znak da nije baš sasvim siguran šta radi.

Lakše je pratiti napredak deteta kada imate i zvanične zabeleške. Na taj način imate i papir koji mogu pogledati drugi stručnjaci ukoliko želite još jedno mišljenje. Ako se logoped u nalazu koristio vama nepoznatim rečima, znajte da imate puno pravo da tražite da vam "prevede" izveštaje na taj način da znate i razumete šta u njima piše.

Nakon određenog perioda, zatražite ponovno savetovalište i izveštaj o tome šta se radilo i šta će se dalje raditi - koje su se stvari poboljšale ili pogoršale, da li ste primetili nešto što ranije niste.

Pokušajte da osmotrite kakav je odnos deteta i terapeuta

Da li mom detetu prija rad sa terapeutom? Da li primećujem neke promene u njegovom raspoloženju? Da li je opuštenije, usmerenije, veselije...? Nepisano pravilo je da dete neće učiti od onog koga ne voli. Učenje treba da bude umereno frustrirajuće (odnosno, da zahteva ulaganje izvesnog napora) da bi podstaklo napredak, ali ne toliko frustrirajuće da robotizuje, parališe, unervozi dete preko granice prihvatljivog.

Balans u toplini i autoritativnosti je ono za čim treba da tragate. Ako je odnos previše brižan i topao, ponekad je i previše popustljiv da bi rad sa detetom imao strukturu i jasne granice. Ako je naglasak samo na autoritetu, tretman se često zasniva na strahu, a strah je retko kada bio dobar podsticaj za išta drugo sem bežanja. Iz tog razloga, balans daje dovoljno strukture da bi se znalo šta se radi, a toplinom se daje dovoljno podrške u trenucima kada dete posustane.

Kakva je vaša saradnja sa terapeutima?

Svaki stručnjak zna da je ideja tretmana da se boljitak postignut na tretmanu generalizuje, odnosno proširi na sve ostale situacije. Kako će to terapeut uraditi bez vas? Nemoguće je. Zato, on treba i mora da ima dobru saradnju sa vama. Važno je da se zapitate, koliko povratnih informacija dobijate nakon tretmana, da li dobijate uputstva za dalji rad sa detetom i da li osećate slobodu da postavljate pitanja.

Nadamo se da će ovi saveti pomoći da prepoznate osobe od poverenja i da će saradnja sa njima voditi najboljim mogućim rezultatima za vaše dete.