Ova saradnja prevashodno predstavlja pomoć detetu, kao i mogućnost da se na vreme reaguje kada dođe do eventualnog problema. Takođe obuhvata i unapređenje odnosa roditelja i vaspitača, jer ne mora uvek da dođe do problema da bi počeli da sarađuju.

U slučaju da dete ima određene sklonosti, važno je da vaspitač roditeljima ukaže na njih: na primer, ako je u pitanju talenat za likovnu umetnost - da ih uputi na neku od kreativnih radionica, a ukoliko se mališan ističe kada je reč o fiskulturi - da im preporuči neku školicu sporta, i slično.

Naša sagovornica vaspitačica Ljubica Pantelić iz Novog Sada, koja dugi niz godina radi u Predškolskoj ustanovi "Radosno detinjstvo", u vrtiću "Mrvica", objasnila nam je zašto je važno da roditelji i vaspitači sarađuju i kako da to učine.

Ko sve od osoblja u vrtiću može da unapredi tu saradnju?

- U jednoj grupi dece, bez obzira na uzrast, rade dva vaspitača. Prvenstveno je važno da oni sarađuju. Takođe, može da pomogne glavni vaspitač, koji koordinira između roditelja i dece, kao i stručni saradnici, pedagog i psiholog, jer oni dolaze da posmatraju celu grupu.

Ako su u pitanju jezički problemi (na primer, loš izgovor reči), onda je tu logoped.

Šta je potrebno za dobru saradnju vaspitača i roditelja?

- Saradnja je kao dobar brak. Mora da postoji poverenje i uzajamno poštovanje. Jer, kako vaspitač želi da njega poštuju, tako i on mora da ukaže poštovanje roditeljima. U privatnost porodica ne treba ulaziti duboko, jer to može da se negativno odrazi na decu. Stoga je veoma važno da vaspitač ima profesionalni odnos prema svom poslu, kao i prema roditeljima.

Stvaranje povoljne klime u vrtićuDa bi se stvorila dobra atmosfera u vrtiću - da se i deca, i roditelji, i vaspitači osećaju prijatno, pomažu roditeljski sastanci u obliku radionica („radioničarski“). Pored toga, priredbe za bake i deke su odličan način da se spoje niti između porodice i vrtića. Takođe i osmomartovske priredbe, koje su namenjene i mamama i tatama. Međutim, dešava se da se roditelji ne pojave na njima (na sreću, nije u pitanju veliki procenat), što je za decu veoma loše.

On ne sme da se meša u privatni život porodice, već da razvija odnos koji će uvek da bude na izvesnoj distanci.

Naravno, to ne znači da u temelju odnosa ne treba da bude iskrenost i poverenje. Eventualne probleme koje imamo sa detetom, ne smemo dalje da širimo. Oni strogo moraju da ostanu između vaspitača i roditelja, što obostrano cene i jedni i drugi. Veoma je značajno da roditelji svoje mišljenje o vaspitaču ne iznose pred decom, što - naravno, važi i obrnuto.

Na koji način se razvija saradnja?

- Saradnja počinje odmah po prijemu grupe. Vaspitač je dužan da organizuje roditeljski sastanak, koji predstavlja prvi kontakt između njega i roditelja. Tom prilikom se roditelji upoznaju sa režimom dana vrtića, načinom rada i svim onim što vrtić deci pruža. Vaspitač roditeljima daje uputstva kako da se ponašaju prema deci, da bi se ona uklopila u kolektiv.

Drugi način za razvoj saradnje su individualni razgovori, kao i svakodnevni razgovori tokom prijema, u kojima vaspitač treba da bude potpuno otvoren prema roditelju i kaže šta je sve uočio kod deteta.PageBreak

Kako vaspitač može da pomogne u rešavanju određenih problema sa detetom - kao što je, na primer, njegovo prilagođavanje kolektivu?

- Vaspitač prevashodno mora da zna kakva je situacija u porodici. Nekada je bilo jako važno da vaspitač poseti domove u kojima žive deca iz njegove grupe, i tamo provede dva-tri sata. To je bilo veoma dobro, zato što je na taj način mogao da sagleda kako se dete snalazi u svojoj matičnoj sredini, kao i kako se roditelji odnose prema njemu. Sada se tako više ne radi, jer je život mnogo brži, roditelji rade, nema mnogo vremena za to. Ipak, smatram da bi kućne posete trebalo da se ponovo uvedu, zato što vaspitač tako ima kompletan uvid u porodičnu situaciju. Lakše bi mogao da pomogne, odnosno da reši neki problem.

Sadašnja situacija je takva da se pri rešavanju problema ide isključivo na poverenje. Vaspitač ispita da li je to što su mama ili tata rekli - istina, ali je mnogo teže kada nema celokupnu sliku porodice. Pomažu nam i takozvane intuitivne i igre uloga, kojih se deca igraju u kutku domaćinstva. Tu se oslobađaju potencijalnih stega koje nose sa sobom i pokazuju u kakvoj situaciji žive.

Što se tiče adaptacije deteta u kolektiv, novije rešenje je da roditelji još u jaslicama dolaze prve dve nedelje sa svojim mališanima. Međutim, ja smatram da je „prelamanje situacije“ bolje rešenje, to jest da je lakše kada se dete odvoji od roditelja već prvog dana. Mi smo imali slučaj da je jedna mama dolazila na prilagođavanje sa svojim detetom svaki dan, a ono nije bilo jaslenog uzrasta, već trogodišnjak. Nikako nije mogao da se prilagodi. Od tada je prošlo dve godine, a još uvek se nije u potpunosti prilagodio. I dan-danas ide pre spavanja, i dalje ima plakanja, a sve to zbog toga što dete nije pratilo adaptaciju cele grupe.

Kakav je roditelj koji je spreman za saradnju, a kakav je onaj koji nije?

- Treba da postoji izvesna umerenost kada se radi o pitanjima vezanim za decu. Savet je da se jednom mesečno raspita o svom detetu, kako bi vaspitač video da ga to zanima. Onaj roditelj koji pokazuje interesovanje na fini, diskretan način, jeste roditelj koji je spreman za saradnju.

U drugu grupu spadaju roditelji koji su dete totalno prepustili vrtiću. Oni se uopšte ne raspituju za njega, ne dolaze na roditeljske sastanke, niti na individualne razgovore. Jedino što "umeju" da pitaju, jeste koliko nešto treba da se plati. Takođe, dešavalo se da dete pita: "Kome sada da verujem, mami ili tebi?". To nije samo primer nesaradnje roditelja i vaspitača, to je primer lošeg puta za dete. Jer, ono tada izgubi poverenje i u roditelja i u vaspitača, a to nikako nije dobro za njegovu budućnost.PageBreak

Imate li primer iz vaše prakse kada je saradnja bila dobra, kao i postignute rezultate?

- Nedavno sam srela dete - koje je sada već odrastao čovek, iz moje prve generacije - što je bilo davno, još kada sam bila mlad vaspitač, bez iskustva. Čim su saznali da je u mojoj grupi, njegovi roditelji su mi prišli i izložili svoj problem, potpuno iskreno i otvoreno. Dete je imalo oštećen sluh i vid, problem sa pljuvačnim žlezdama i neusklađenu motoriku. Više intuitivno, odradila sam sve kako treba: vodila sam ga sa drugarima na skijanje, u školu u prirodi... svi su ga prihvatili i voleli. On je posle išao u školu za decu sa oštećenim sluhom, a sada uspešno radi u inostranstvu. Dokaz da je naša saradnja bila odlična, jeste što su njegovi roditelji i mlađeg sina upisali u moju grupu, što me i dan-danas čini srećnom.

Verovatno postoje i primeri loše saradnje. Do kakvih posledica to dovodi?

- Starijim grupama, koje polako pripremamo za školu, dajemo neki domaći zadatak, kako bismo kod dece postepeno razvijali radne navike. U jednom slučaju, dete je od svog tate tražilo papir da uradi domaći zadatak, ali je on to ignorisao - rekavši da ga ne interesuju ni dete, ni domaći zadatak. Takođe je bilo situacija kada smo tražili od roditelja da dođu, da vide kako im dete provodi dan, a oni su to u startu odbijali, iako su znali da postoji problem. Naravno, to su primeri kada je jasno da o saradnji ne može biti ni reči, i da će u kasnijem periodu zbog toga deca najviše da ispaštaju.

Tekst priredila Jasna Grizer