Saznajte zbog čega je otkrivanje sveta čulima i pokretima od najvećeg značaja za razvoj jezika kod deteta.
Mnogo pre nego što stekne moć da pita i odgovori, dete saznaje svet pružajući ruke prema njemu, težeći da ga pokretom otkrije. Pre nego što uspemo da imenujemo različite teksture, uspevamo da ih na osnovu dodira razlikujemo. Pre nego što naučimo da brojimo, vidimo da smo kada napravimo dva koraka ka predmetu, njemu bliži nego kada iskoračimo samo jednom. Mnogo pre nego što naučimo glagol "tapšati" znamo da kada ruke ustremimo jednu ka drugoj i kada se dlanovi spoje, čuće se pljesak. Pre nego što naučimo šta je bubanj, možemo da saznamo da se čuje "bam" kada ovaj predmet udarimo rukom ili štapom.
Dete istražuje svet čulima i pokretom
Prema jednoj od najuticajnijih teorija koja objašnjava kako se razvija dečije mišljenje, teoriji Žana Pijažea, francuskog psihologa, dete svoj saznajni razvoj započinje senzomotornim stadijumom, zadržavajući se na njemu do otprilike druge godine. Samo ime kaže, ("senzo" - čulima i "motorno" - pokretima) dete se upoznaje sa svetom koji ga okružuje.
Dete uči da uskladi ono što opaža čulima i ono što radi kroz pokret. Dete otkriva postojanje sveta van sebe i stupa u interakciju sa njim. Nesumnjivo, iskustva otkrivanja sveta čulima i pokretom, krucijalna su za razvoj jezika.
Govor kao pratilac iskustva
Mnogo pre nego što na razvojnu scenu stupi reč, dete formira sistem za rešavanje praktičnih situacija sa kojima se susreće i formira neke osnovne obruče kroz koje provlači svoje iskustvo (kod kuće sam, napolju sam; dan, noć; kada plačem, mama dođe). Sve te iskustvene kategorije još nisu osnovane na jeziku, nego na opažajima, i doživljajima u vezi sa opaženim. Ono što nazivamo inteligencijom nastaje iz prakse, iz iskustva. A jezik, se vremenom javlja kao pratilac, a potom i kao njegov upotpunitelj i sačinitelj.
Oko osam, devet meseci dete po prvi put ispoljava ona ponašanja koja sa sigurnošću možemo nazvati "inteligentnim". Raspoznajemo ih po tome što dete uočava razliku između sredstva i cilja, postoji namera da se dođe do cilja i koordiniše se više elemenata da bi se cilj ispunio. (Na primer: Na stolu je igračka (cilj), ali je na stolu i stolnjak (sredstvo). Dete želi da dođe do igračke (namera). Pruža ruke ka stolnjaku, grabi ga, povlači, i igračka mu pada u ruke (koordinacija pokreta).) Dete uočava posrednike između sebe i cilja. Iz tog razloga, nije čudno to što se otprilike u ovom periodu prvi put pojavi potreba da se artikuliše "ne", "hej", "opa", "eej", "mama" i ostali povici, uzvici, prve reči koje deluju kao zahtev da se ka njemu usmeri pažnja i da druga osoba otkloni to što detetu smeta.
Par koraka pre prvih reči
Procvat interesovanja za različite predmete, pojave, bića koji se javlja u periodu između godinu i godinu i po dana, kada dete eksperimentiše sa objektima, praćen je prvim "pravim" rečima, razumevanjem instrukcija koje daju roditelji ("okreni igračku"), svesnošću da njegova reč ima moć da privuče pažnju odraslih ljudi, pa do toga da se ponekad kombinuju dve reči (telegrafski govor, "daj vodu").
Istraživanje u tom najranijem periodu, čulima i pokretom, pokreće saznanje i budi radoznalost da se dalje istražuje. Progovaramo onda kada želimo da iskustva na taj način stečena, upotpunimo, da ih opišemo, da iskažemo moć, nemoć, kada želimo da na neki način revidiramo sopstveno iskustvo.