Pre dve godine, Lusi Vord, mama iz Engleske, preselila se sa porodicom u Moskvu. Njen suprug je dobio ponudu za posao u Rusiji, a onda je ona sa troje dece krenula sa njim. Porodica se suočila sa brojnim izazovima, kulturnim razlikama i preprekama, ali na kraju su zadovoljni svojom odlukom. Mama je ispričala svoju priču za Gardijan, pročitajte u nastavku:

"Upoznavanje sa snežnom opremom (i ruskom ljubavlju prema debelim zimskim hulahopkama za dečake i devojčice) bio je samo jedan od mnogih izazova za našu porodicu tokom naše dve godine u ruskoj prestonici. Preselivši se u Moskvu iz Eseksa zbog posla mog partnera, odlučili smo da naša deca, tada 10, 7 i 4 godine, idu u standardnu rusku školu. Samo je moj partner, koji je ranije živeo u Moskvi, govorio jezik, ali naše ćerke, Ailis i Maeve, i ja smo nagurale nekoliko časova ruskog pre polaska i savladale neke osnovne fraze.

"Deca su kao sunđeri: pokupiće ga za mesec ili dva", rekli su svi. Posle dve nezaboravne godine sa sigurnošću mogu da kažem da nikakvi časovi čitanja, pa čak ni jezika, ne mogu nikoga adekvatno pripremiti za porodično selidbu u tako divnu, složenu i ponekad izazovnu zemlju kao što je Rusija, i takođe se čudim što smo bili tako spremni na takav skok sa našom decom. Svo troje su bili srećni u našem gradu u Engleskoj i dobro im je išlo u školi, imali su prijatelje i uživali su da se igraju sa našim psom u bašti i da prave korake ka većoj nezavisnosti u našem malom gradu. Nisu hteli da se sele (iako je najstariji bio nevoljniji od nesvesnog najmlađeg), ali su bili svesni da menjaju poznato za nepoznato isključivo na osnovu uveravanja svojih roditelja. U međuvremenu, moj partner i ja smo se nadali da možemo ispuniti odgovornost ne samo da preselimo decu u stranu zemlju, već i da ih pošaljemo u rusku školu,

Kulturne razlike su se brzo pojavile. Školske rutine su bile nove: hladna klima zahtevala je od učenika da se presvuku ne samo u čizme i odeću za sneg, već i često u šorts i majice u vrućim školskim zgradama. Sve se palilo i ponovo uključivalo tokom igre – a deci bez poznatih hulahopki ili toplih prsluka bilo je zabranjeno da izađu napolje.

Zatim je tu bila hrana: neke – uključujući kašu, med (čudesna hrana za Ruse), palačinke blini i slatki mlečni čaj – obožavala su naša deca, dok su supe, sendviče sa kavijarom i lekovito voćno piće "kompot" naišla na zvučno "fuj". Takođe, duboko nepopularno kod našeg sina bilo je obavezno popodnevno spavanje, povratak u sovjetsku eru koji je zahtevao da deca od sedam godina uđu u pidžame i mirno leže zatvorenih očiju.

Sve ovo je za nas kao odrasle bilo kulturno fascinantno. Za decu, velike razlike u stavovima prema odgajanju dece bile su svakodnevna stvarnost koju su procenili kako su otkrili. Decu je posebno nervirali što su ih nepoznate bake grdile na ulici jer nose premalo slojeva, ali su voleli razigranost i neprekidnu stimulaciju u školi.

Neizbežno, trebalo im je veći deo prve godine kako bi se čak i funkcionalno uhvatili u koštac sa složenošću ruskog, ali kako je svakodnevno uranjanje počelo da poboljšava tečnost izgovora, posebno devojčice su mogle da steknu sve više i više u školi. Učili su o svemiru (bez obzira na Gagarina, znamo za svemirske pse Belku i Strelku ), mogli da recituju Puškinove odlomke i gradili kreposte (male tvrđave) od snega na igralištu na -15C i niže.

Ledene zime su zaista ponudile možda neka od naših najsrećnijih vremena u Moskvi: daleko od kukanja zbog hladnoće kao što bi možda u Engleskoj, deca su naučila da klizaju, igrala hokej na ledu i zadovoljno se sankala po parkovima.

Ali bilo je i složenijih kulturnih adaptacija, gde su naša deca možda morala da odrastaju brže nego kod kuće. Posećujući ultra-ekstravagantne rođendanske zabave (mačke koje plešu, jahanje ponija i čokoladne fontane u izobilju), dovodili su u pitanje ekstremno bogatstvo nekih svojih drugova iz razreda, koje se često manifestovalo u ajfonima i drugim potrepštinama koje su neki superbogati Rusi davali svojoj deci. Naši nisu posebno želeli ove stvari, niti su očekivali to, ali je izazvalo mnogo porodičnih rasprava o tome šta je deci zaista potrebno.

Vaša deca će vas brzo prestići u jeziku i pritom će prepoznati, ranije nego što ste se nadali, da niste sveznajući, kompetentna figura kako su nekada mislili. Naše ćerke bi često gledale bolno na moje posrnule jezičke napore i jednostavno govorile u moje ime. Odnos snaga je malo preokrenuo u Rusiji i teško se mogu požaliti: na kraju krajeva, toliko smo tražili od naše dece, a ona su se prilagođavala sa zapanjujućom voljom (i, začudo, manje kukanjem nego kod kuće).

Dakle, da li smo bili u pravu što smo svoju decu iščupali iz srećnih i staloženih života i odveli ih u nepoznato? Rusija je jedinstvena zemlja: površno poznata, ali različita na mnogo fundamentalnih načina. Odgovor je, istina, da ne možemo da znamo: nemamo kontrolu nad našim eksperimentom. Znamo da su našoj deci neke stvari jako nedostajale: bake i deke, pas, prijatelji, bašta. Znamo da su naučili ruski jezik, koji pokušavamo da im pomognemo da održe, i možda još važnije stekli ruske prijatelje sa kojima održavaju kontakt.

Na kraju, porodice mogu biti srećne na mnogo različitih načina, a vreme boravka u inostranstvu nije sama po sebi prednost. Ono što je naše vreme u Rusiji pružilo bila je šansa za decu da manje uzimaju zdravo za gotovo stvari u svojim životima i da shvate da postoji više od jednog načina da se rade stvari. Za našu porodicu, to je pokazalo da možemo da vidimo slabosti i snage jedni drugih i osećamo se, mislim, što je bliže moguće.

(Yumama)

BONUS VIDEO:

TREBA LI UKINUTI OCENE ZA FIZIČKO VASPITANJE? Stručnjaci kažu NE, a evo koji su razlozi! Deca neće na čas, a idu u teretanu? kurir televizija