Radni dan anesteziologa traje onoliko dugo koliko traju operacije. Postoje rasporedi planiranih operacija koji su istaknuti na vidnom mestu i u proseku se obavi između 20 i 30 operacija dnevno. Anesteziolog i anestetičar u salu ulaze prvi i izlaze poslednji. Zadatak anesteziologa je da "uspava" dete i budno prati sve njegove vitalne funkcije (pomoću visoko specijalizovane medicinske opreme –monitora). Anesteziolog stalno prati rad srca, pluća, bubrega, lekovima i infuzijama kontroliše da sve bude u optimalnim granicama u toku operacije. Onog tretnutka kada se dete uspava, anesteziolog preuzima kompletnu kontrolu nad njim, sva njegova čula su u svakoj sekundi tokom operacije usredsređena na pacijenta. Važna uloga anesteziologa je da svojim znanjem i veštinom, a pomoću savremenih aparata koji prate vitalne funkcije deteta, reši i nepredvidljive situacije koje u toku operacije nekada mogu da se dogode.

O anesteziji smo razgovarali sa dr Volođom Stankovićem, specijalistom anesteziologije, reanimatologom na Univerzitetskoj dečjoj klinici u Beogradu.

Šta je pedijatrijska anestezija?

– Kad kažemo anestezija uglavnom mislimo na stanje u kome ne postoji osetljivost na bol, ili u bukvalnom značenju anestezijom podrazumevamo stanje neosetljivosti. Anestezija je pak grana kliničke medicine koja proučava i istražuje postupke kojima se izaziva anestezija. U pojedinim delovima sveta (V. Britanija, Kanada) lekar specijalista iz anesteziologije naziva se anestetičar, dok se u većini zemalja koristi pojam anesteziolog.

Da ne bi bilo zabune, preciznija upotreba pojmova nalaže da se anesteziologom naziva specijalista (lekar) iz anesteziologije, tj. onaj koji proučava anesteziologiju, a anestetičarem onaj koji učestvuje u procesu izvođenja anestezije, pri čemu u tom procesu pomaže anesteziologu (to je srednji medicinski ili viši medicinski kadar).

Anesteziolozi, ili kako ih već zovemo lekari iz senke, imaju veliku odgovornost za održavanje vitalnih funkcija pacijenta, bilo da se radi u radu u operacionoj sali ili je u pitanju lečenje kritično obolelih u Jedinicama intenzivnog lečenja.

Koliko se razlikuju dečija i anestezija za odrasle?

– Kada kažemo dete, to podrazumeva organizam u uzrastnom dobu od jednog dana života pa sve do adolescentnog doba.Taj mali organizam, kada govorimo o neonatusu, odojčetu, malom detetu ili predškolskom detetu, nije samo umanjena kopija odrasle osobe, nego on nosi određene strukturalne, morfološko-anatomske, i funkcionalne specifičnosti koje umnogome utiču na postupke i strategiju izvođenja anestezije.

Kod neonatusa (uzrast od 1. do 28. dana) imamo nezrelost bubrežne funkcije (bubreg sazreva tek sa 6 meseci zivota), nezrelost termoregulacije, jetrini enzimski sistemi su takođe nedovoljno zreli, plućna funkcija u mnogome zavisi od njihove zrelosti (surfaktanta), CNS je takođe nedovoljno razvijen, u krvi imamo veću frakciju tzv. fetalnog hemoglobina koji pak ima manju sposobnost prenošenja kiseonika tkivima od normalnog hemoglobina, itd. Uprošćeno rečeno, postoji niz anatomskih i funkcionalnih razlika koje utiču na dejstvo lekova koji se koriste u izvođenju procesa anestezije, a i tehnika izvođenja je u mnogo čemu drugačija.

Šta se dešava u organizmu deteta dok je pod anestezijom?

– Opšta anestezija je stanje arteficijalnog (namernog), reverzibilnog gubitka svesti uz različit nivo gubitka fizioloških funkcija i odbrambenih refleksa. Pacijent se dovodi u neprirodno stanje u kome su mu oduzete sposobnosti održavanja fizoloških funkcija, poput disanja, i odbrambenih reakcija na bol kakav je kašalj i pomeranje ekstremiteta. 

Anesteziolog kao direktni izvršilac anestezije odgovoran je za potporu narušenih funkcija i refleksa po završetku anestezije. Jednostavnije rečeno dete-pacijent u toku anestezije spava, ne sme da trpi bol i ne treba da reaguje. Anesteziolog je taj koji treba da oseća, diše i misli za pacijenta dok traje anestezija.

Od čega zavisi koju ćemo vrstu anestezije primeniti?

– Koja će se vrsta anestezije koristiti zavisi od više faktora kao što su: vrsta hiruške intervencije i njeno trajanje, trajanje i bolnost dijagnostičkog postupka, klinički status pacijenta, afinitet anesteziologa za pojedine vrste anestezije, a na kraju i želja samog pacijenta može da bude odlučujuća (ali ne i presudna) u izboru anesteziološkog postupka, tj. da li će se raditi opšta, regionalna anestezija, periferni blok ili pak infiltraciona anestezija. Ipak, kod malih pacijenata, a pogotovu neonatusa, najčešće se intervencije rade u opštoj anesteziji mada se danas sve više koristi i tehnika regionalne anestezije pa i periferni blokovi.

Koliko dugo traje dejstvo anestezije?

– Idealno je da efekti anestezije traju onoliko koliko postoji potreba za njom. U odnosu na dužinu trajanja i vrstu hiruškog zahvata ili dijagnostičkog tretmana (MRI, CT) vrši se i doziranje kao i odabir medikamenata koji se koriste za izvođenje anestezije. Neposredno nakon završetka anestezije mogu postojati pospanost, uznemirenost, mučnina, povraćanje. Svaki organizam ima svoje specifičnosti pa je tako i predvidljivost na ponašanje nakon anestezije nekad teško proceniti, a pogotovu ako pacijent do tada nije nikada bio u anesteziji.

Zašto je važno da roditelji pažljivo odgovaraju na pitanja koja postavljate pre operacije?

– Anamnestički intervju za anesteziologa je veoma bitan, pošto dobija informacije čija je uloga važna u odabiru strategije za izvođenje anestezije. Tu se dobijaju informacije o tome da li je dete sklono alergijama, da li boluje od neke akutne ili hronične bolesti, da li je ranije imalo intervencije u opštoj anesteziji, da li je skoro vakcinisano, da li se klati neki zub ili tome slično. Sve to može imati uticaj na izvođenje anestezije, odnosno pripremu za bezbedniji prolaz kroz operaciju i anesteziju.

Odlaganje operacije zbog anestezije?

– Pre svake anestezije ključni deo posla anesteziologa je donošenje odluke da li je opšti status pacijenta sa funkcionalnom rezervom dovoljnom da može prebroditi stres koji će uzrokovati anestezija, hiruški zahvat ili druge intervencije koje treba obaviti. Drugim rečima, pacijenta treba sprovesti kroz ceo proces sa što manje rizika, pri čemu se ne sme činjenjem ili nečinjenjem uticati na pogoršanje osnovnog problema pacijenta. U anesteziji praktično ne postoji „apsolutna kontraindikacija” za njeno izvođenje jer u slučaju vitalnih indikacija mora se ući u anesteziju bez obzira na rizik. Rekao bih da ne postoji relativna kontraindikacija za davanje opšte anestezije svuda gde je moguće dovesti organizam u optimalno stanje da prođe kroz anesteziju, a da time ne utičemo na pogoršanje bolesti ili stanja zbog koga pacijent i dolazi na hirušku intervenciju odnosno dijagnostički postupak. U pedijatrijskoj anesteziji najčešći razlog za odlaganje jesu respiratorne infekcije, vakcinacija i alergije.

Rizici kod hitnih stanja?

– Kod hitnih stanja povećan je rizik za nastanak komplikacija u anesteziologiji. Hitna stanja mogu biti toliko urgentna da je uvod u anesteziju i hiruška intervencija praktično reanimacioni postupak (masovno krvarenje, teške opekotine, teške traume). U drugim slučajevima stepen hitnosti dozvoljava da se koliko-toliko funkcionalne rezerve organizma dovedu u bolje stanje i da se sa što manje rizika prođe kroz intervenciju (npr. moguće je transfuzijom popraviti krvnu sliku, spustiti visoku temperaturu, isprazniti zeludac, izvršiti nadoknadu tečnosti i sl). Pored dobre opreme, uigranog tima, iskustvo i znanje anesteziologa i te kako utiču na smanjenje komplikacija.

Da li je strah od anestezije opravdan?

– Izvođene anestezije nekada je nosilo mnogo veći rizik i bilo je opasno i neizvesno pošto je smrtnost bila velika (1 smrt na 220 anestezija). U novije vreme izvođenje anestezije daleko je manje opasno (smrtnost je mnogo niža i kreće se u opsegu od 1 smrti na više od 200.000 svih anestezija). Komplikacije anestezije svedene su na niži nivo zahvaljujući otkriću sigurnih anestetika, kao i korišćenjem boljih aparata i monitora kojima se prati tok anestezije, a tome svakako doprinosi i bolja edukacija anesteziologa i njihovih pomoćnika.

Ipak, treba naglasiti da komplikacije anestezije najpre zavise od kliničkog stanja pacijenta i indikacija za operaciju ili anesteziju (u slučaju dijagnostičkog postupka). Komplikacije pa i smrtnost povezane sa samim postupkom izvođenja anestezije danas su ipak ređe. Najčešći uzroci komplikacija su: loše zdravstveno stanje pacijenta i loša preoperativna i preanestetička priprema; loš izbor anestezije; loša postoperativna potpora, ili sve zajedno.

Postoji li način da se prevaziđe strah od anestezije?

– Strah od anestezije se može ako ne sasvim prevazići, a ono u velikoj meri smanjiti dobrom psihološkom pripremom pacijenta. Tu se pre svega misli na razgovor sa pacijentom, razgovor sa roditeljem ili starateljem, pri čemu je zadatak anesteziologa upoznavanje sa metodama i postupcima koji će se izvoditi kod pacijenta. U slučaju pedijatrijskog pacijenta, pristup je specifičniji i mnoge pojedninosti moraju se posmatrati kroz prizmi dečjeg razmišljanja.

Koja je preporuka roditeljima za pripremu deteta kome predstoji neka operacija?

– Uloga roditelja u preoperativnoj, a pre svega psihološkoj pripremi deteta za intervenciju, od velikog je značaja. Roditelji u velikoj meri mogu da indukuju psihološki profil malog, pa i velikog deteta. Drugim rečima, roditelji mogu dobrom psihološkom pripremom deteta da smanje njegov strah, bilo da je to strah od nepoznatih osoba ili od samih postupaka kojima će se dete podvrgnuti. Uopšteno, može se reći da raditi dečju anesteziju jeste privilegija. U mnogo čemu rad sa decom ima svoje specifičnosti, te se polako u okviru anestezije kristališe nova grana „pedijatrijske anestezije”. Najoptimalnije je lečiti decu u specijalizovanim pedijatrijskim ustanovama, pa je tako i rizik za anesteziju manji ukoliko to rade ljudi kojima je to svakodnevni posao. Na Univerzitetskoj dečjoj klinici u Beogradu leče se deca od 1. dana života pa do 18. godine. Tu se obavljaju brojne procendure među koje spadaju i najkomplikovanije:

– hiruške (neonatalne, abdominalne, neurohiruške, urološke, plastične, ortopedske, laparaskopske); kardiohiruške; interventne kardiološke procendure; dijagnostika (MCI, CT, endoskopija). 

– U svim ovim aktivnostima mesto anesteziologa uvek nosi specifičnu težinu. Pored toga, rad anesteziologa možda je još značajniji u Jedinici intenzivnog lečenja – završava na kraju razgovora dr Volođa Stanković, specijalista anesteziologije i  reanimatologije na Univerzitetskog dečjoj klinici u Beogradu. 

Tekst: Vesna Stanimirović