Naša borba je počela pre nešto više od tri godine. Nakon godina pokušavanja, merenja bazalne temperature, praćenja ciklusa (imam redovne menstruacije - na 28 dana), odlaska kod ginekologa, pretraga, čajeva, i onog klasičnog: "Opustite se, i beba će doći" - rešili smo da na svoju ruku uradimo spermogram. Rezultati su bili poražavajući: bio je to veliki šok za nas! Imali smo samo dva odsto pokretnih „momaka“ i 83 odsto patoloških formi. U nalazu je bio i veliki broj leukocita. Naravno, odmah je posumnjano na infekciju. Daljim lečenjem kod urologa su isključene sve infekcije, varikočela (proširena vena testisa) i bilo šta drugo što bi moglo da bude uzrok tako lošeg spermograma.


Počeli smo sa vitaminskim terapijama, Proksid-om (preparat za poboljšanje parametara spermograma) i raznim čajevima… Nakon više od šest meseci lečenja, došli smo do sto miliona!!! Ali, pokretljivost je i dalje bila tri do pet odsto, a patoloških formi oko 70 odsto. Urolog je utvrdio da je u pitanju muški sterilitet, za koji se uzrok ne zna, i uputio nas na konsultacije u Betaniju, na Odeljenje steriliteta (Klinika za ginekologiju i akušerstvo u Novom Sadu). Tamo smo u razgovoru sa lekarima došli do toga da moramo na vantelesnu oplodnju, jer sa takvim spermogramom i tolikim brojem leukocita nemamo šansi sa inseminacijom.
Kako smo već imali odrađen veliki broj nalaza, praktično smo samo dopunili dokumentaciju, i kockice su se lepo složile. Meni je bio 20. dan ciklusa kada sam počela sa terapijom. Strogo sam mirovala tri dana u krevetu, a nakon toga šetala po kući. Nisam ništa radila, samo sam uživala. Svi koji su prošli kroz vantelesnu oplodnju, znaju šta znači dan za „betu“. Nikada u svom životu nisam bila tako uplašena. To prepodne je bilo kao čitava večnost… rezultat - BETA 461! Jedanaestog dana nakon transfera!


Dakle, trudna sam! I to skoro sigurno ima više beba. Bili smo i srećni, i uzbuđeni, i uplašeni. Prvi ultrazvuk je pokazao tri gestacijska meška starosti pet nedelja. Doktorka nam je rekla da je jedan mešak značajno manji i da se najverovatnije neće održati do sledećeg ultrazvuka. Naredila mi je da budem na bolovanju, da što više šetam i budem opuštena… Bili su to najlepši dani moje trudnoće. Iako smo se bojali, muž i ja smo ipak priželjkivali da ostane i treća beba, nekako smo je bili već zavoleli. Zvuči blesavo...


Na sledećem ultrazvuku, u osmoj nedelji, i dalje su bila tu sva tri meška, ali je jedan i dalje "kasnio". Na doktorkino iznenađenje, i treći mešak je imao srčanu radnju! Naš mali heroj! Nastavila sam sa terapijom Utrogestanom i uživala u trudnoći.


Nažalost, u devetoj nedelji sam prokrvarila, i tu su počele moje muke… Nakon nedelju dana u Betaniji, krvarenje je prestalo, a sve tri bebe su bile dobro. Od tog trenutka, bilo je neophodno da mirujem i što više budem u krevetu. Od 11. nedelje sam imala strašne mučnine, što je rezultiralo gubitkom osam kilograma, i na kraju ležanjem u Betaniji desetak dana. Tamo mi je urađen i prvi ekspertski ultrazvuk, na kome je potvrđeno da nosim tri zdrave bebe. Razgovarali smo i o embrioredukciji, ali svi lekari su se složili da je to veliki rizik, i da ću nositi trojke do kraja.


Od 15. nedelje sam dobila stalne kontrakcije, pa mi je uključena terapija. U 17. nedelji sam ponovo dobila obilno krvarenje i hitno otišla u Betaniju, gde su me na patologiji trudnoće pregledali  i utvrdili placentu previju totalis. Znači da serklaž nije dolazio u obzir, a grlić mi je već u tom trenutku bio skraćen na 17 milimetara, i bila sam otvorena pola prsta. Ispratili su me kući rečima: „Srećno“!. Zahvaljujući strpljenju mog ginekologa, profesora Aleksića, koji me je obilazio svakog dana, ja sam uspela da održim trudnoću - neprestano ležeći u krevetu od  juna do septembra.


Na pregledu u sedmom mesecu je ustanovljeno da moraju ranije da me porode. Dobila sam Deksazon za razvoj pluća beba, i zakazali su mi carski rez... bila sam  u 30. nedelji trudnoće. U 3:31 je rođen Nikola (1.040 grama), u 3:32 Helena (1.090 grama), i u 3:33 Aleksa (1.490 grama). Na rođenju su dobili ocene 5/7. Bili su jako nezreli i odmah  prebačeni u Dečiju kliniku. Na intenzivnoj nezi, Aleksa je proveo četiri dana, Nikola 17, a Helena 21 dan, nakon čega su prebačeni na Odeljenje neonatologije za prevremeno rođenu decu. Ti dani su bili najteži u našem životu. Svakodnevne posete bolnici dva puta dnevno i bezbroj informacija o njihovom stanju... Prošli su kroz brojne probleme, ali - hvala Bogu, nisu imali ozbiljnijih komplikacija… Naša Helena, naš mali heroj sa početka ove priče, ni nakon 40 dana od rođenja nije mogla bez dodatnog kiseonika, i kod nje se razvila takozvana hronična plućna bolest. Na njen dolazak kući smo čekali puna četiri meseca. Njena borba je bila teška, ali je na kraju uspela da prebrodi sve i da se pridruži svojoj porodici.
Dok vam ovo kuckam, moja tri zlata se igraju u dnevnoj sobi pored mene. Nedavno smo proslavili i prvi rođendan. Svakodnevna borba i dalje traje, skoro svakog dana smo na klinici na raznim kontrolama, ali oni rastu, napreduju i, što je najvažnije, zdravi su.


Nadam se da će naša priča da znači svima koji se spremaju za vantelesnu oplodnju, ili su u postupku - kao što su meni značile priče koje sam svakog dana čitala. Želim vam svima puno strpljenja, uspeha i sreće!