Otkrili su tokom trudnoće da beba ima dijagnozu spina bifida, govorili su da odustane, ali ova borbena mama Nataša iz Rusije pokazala je da se čuda zaista dešavaju.

Uvek sam želela da imam mnogo dece. Desetoro na primer. Ovo nisam doživljavala kao znak siromaštva, već naprotiv – srećne porodice. Suprug i ja imamo divne roditelje, imamo po dva brata i sestre i iz prve ruke znamo kakva je sreća kada se za stolom okupi velika porodica.

Kada smo se venčali, odlučili smo da ćemo organizovati život da ja čuvam decu, a on radi. Moj muž je organizovao svoj u kancelariju u našem gradu, i sve je prošlo kako sam sanjala. Kada sam shvatila da sam ponovo trudna, već smo imali tri sina - Pavela, Aleksandra, Ivana. Sada najstariji ima skoro 15 godina, srednji 9, najmlađi 6 godina.

Saznala sam da sam trudna po 4. put - Naravno da smo bili srećni! Svaki put smo bili srećni, dete je velika sreća. Istina, nije mi svaki put bila laka ova sreća, morala sam da ostanem u bolnicama na čuvanju i da se borim za svoju decu. I ovoga puta sam otišala kod najboljih lekara, koji su mi već pomogli, na koje sam se mogla potpuno osloniti. Otišala sam u naš lokalni centar za planiranje porodice. Činilo nam se da smo spremni na sve. Da su sve teškoće pod kontrolom, sve radimo jasno, lekari nas posmatraju. I, uprkos činjenici da sam skoro prva dva meseca trudnoće provela u bolnici, osećala sam se mirno. I kada su sa šesnaest nedelja rekli da je sve u redu sa nama, beba se normalno razvija, potpuno sam se smirila i počela da uživam u svom stanju. Bila sam na ultrazvuku, pregledali su me odlični lekari, nije bilo razloga za paniku.

Sve se dogodilo u dvadesetoj nedelji. Otišala sam na rutinski genetski test i pokazao je nešto što je upozorilo doktore. Poslali su me na ultrazvuk u Regionalnu kliničku bolnicu. Zašto su poslali - nije bilo odgovora, nešto nije u redu, nije normalno. Odmah smo pojurili, naravno. Doktor ultrazvuka me je veoma pažljivo pogledao. Nikada me nisu tako dugo gledali. Zatim je pozvala drugog lekara i rekla da je ona vodeći specijalista na klinici. Počeli su zajedno da gledaju u monitor i razgovaraju jedni sa drugima. Čuo sam samo "sindrom". Ništa mi nisu rekli, ali sam shvatila da je, očigledno, sve bilo jako loše. Onda se doktorka okrenula prema meni i pohvalila nas što smo stigli na vreme. I na trenutak sam pomislio da je istina, sreća, i da se sve može popraviti, i sve će biti u redu. Ali tada je rekla da dete ima višestruke mane, hidrocefalus, smetnje u razvoju i još nekoliko dijagnoza koje su mi tada bile potpuno neshvatljive. Rekla je da će moje dete biti invalid, fizički i psihički.

Pročitajte i - Šta smanjuje rizik od spina bifide u trudnoći

Pitala sam: kog je pola dete? Doktor je bio veoma iznenađen: zašto to morate da znate? Potreban vam je hitan prekid. Ali onda je nevoljno rekla: to je devojčica. Nemate pojma koliko me je radost obuzela! Još uvek ne znam zašto, ali sve strahote koje su mi ranije pričali ispali su u tom trenutku potpuno nevažni. Glavna stvar je da imamo devojčicu, tako sam razmišljala. Doktor je insistirao na prekidu, a ja sam pitala šta se može učiniti da se detetu pomogne. I po rečima doktora, ispostavilo se da nema ništa. Očigledno, shvativši da nema više o čemu da razgovara sa mnom, uputila nas je genetičaru. I genetičar je digao ruke, bio je iznenađen našom odlukom i poslao nas u Moskvu.

Verovatno nas je vodila viša sila, možda nam je devojčica pomogla da donesemo pravu odluku. Razmišljali smo samo o tome kako možemo da pomognemo detetu. Tražili smo odgovore, načine. Muž me je podržao. Podržala je cela porodica. I naši prijatelji takođe. Generalno, podrška je bila ogromna! Kao da se oko mene stvorio neprobojan zaštitni sloj, koji nije dozvoljavao da do mene dopre gnev, ravnodušnost, surovost. Čula sam kako doktori govore da sam užasna majka koja je svoje dečake izložila nepotrebnim iskušenjima, da sam loša žena i da će me muž definitivno ostaviti.

I naravno, da nemam pravo da rodim tako teško invalidnu osobu kojoj se ne može pomoći. Ali ove reči nisu bolele, odletele su od mene, jer su mi deca bila u blizini, moj muž je isto toliko voleo, a porodica će se zajedno sa nama boriti za zdravlje deteta. A takođe i Anja. Već se pomerala svom snagom. I od detinjstva sam znala da ću je nazvati Anja, u čast moje najomiljenije bake.

Otišli ​​smo u Moskvu, u centar Kulakova. Tamo nas prvi put lekari, pitajući šta ćemo da radimo, nisu razuveravali niti plašili, već su predlagali rešenja. Tako sam saznala da nam je potreban neurohirurg. Nekako je zvučalo vrlo neizvesno da postoje intrauterine operacije, ali u vašem slučaju to najverovatnije neće pomoći, jer postoji duga lista sindroma i abnormalnosti. Jedna dijagnoza, kao takva, nije postavljena. Iako je naziv dijagnoze spina bifida (hernija, spina bifida) već pomenut. Počela sam da tražim informacije na internetu. I odjednom sam vidlao ime Katja Sarabjeva , njene članke u kojima je pričala o Švajcarskoj, o dr Moili, o tome kako je bila podvrgnuta intrauterinoj operaciji i kako je kasnije rodila sina.

Bilo je to takvo otkriće! Nada je jednostavno velika. Odmah sam pisala Katji. Reagovala je skoro trenutno i udahnula mi nadljudsku snagu. Znate, kada majka može da zaustavi auto kada krene na dete? Osetila sam istu moć. Katja mi je rekla da su sve dijagnoze sekundarne, a glavna je spina bifida. A ako uradimo intrauterinu operaciju, to može značajno poboljšati stanje deteta. Sigurno! Uradićemo to, ali kako? Kolika je cena? Gde da trčim? Odmah je postalo jasno da je to veoma skupo, a mi sami nikada ne bismo skupili toliko novca. A Katja nas je povezala sa dobrotvornim programom "Spina bifida Fondacije Take a Step".

Brzo je organizovano prikupljanje sredstava, istovremeno smo preveli medicinsku dokumentaciju, kontaktirali kliniku i dr Moili. Trebalo je delovati izuzetno brzo. Dani su se odbrojavali. Nataša je bila druga trudnica za koju je organizovan put iz Rusije u Cirih.

Odluka je morala biti doneta veoma brzo. Imali smo samo 4 nedelje da završimo operaciju. Posle 24 nedelje trudnoće, lekari više nisu mogli ništa. Fondacija se bavila papirologijom, transferima i prikupljanjem sredstava. I mi smo se grčevito okupljali kod kuće, shvatajući da nemamo ni inostrane pasoše, ni vize, ni razumevanje kako će se sve to desiti. Prijatelji su pomogli oko dokumenata, pasoši su napravljeni u najkraćem mogućem roku. Veoma brzo smo uspeli da dobijemo i vize. Pomogla je porodica, prijatelji, mogli smo da kupimo avionske karte. Moj muž i ja nikada nismo leteli avionom! Nikada ranije nismo bili u inostranstvu. Da li sam bila zabrinuta? Verovatno, da nije bilo okolnosti koje su me dovele u taj avion, bila bih veoma zabrinut. Ali znajući da je to put koji mene vodi, vodi Anju i mene, do zdravlja, bila sam potpuno mirna.

U Cirihu su nas dočekali ruski dobrovoljci, parohijani pomesne pravoslavne crkve. Katja me je upoznala sa njima, još u Rusiji. Ovo su neverovatne devojke koje su vrlo brzo postale moji pravi prijatelji, praktično moja porodica. Inna, Katja, Marina... Moj muž je otišao posle tri dana, a ja sam ostala u bolnici potpuno sama. Tako su mi stalno dolazili, donosili cveće, knjige, hranili me domaćom hranom, pomogli su mi da komuniciram sa doktorima, prevodili i na pregledima i telefonom.

Primljena sam u Univerzitetsku dečiju bolnicu u Cirihu, kod švajcarskog hirurga dr Martina Moilia. Nikada ranije nisam videla takve doktore. On nije samo visokokvalifikovani stručnjak koji čini čuda. Na kraju krajeva, običan čovek ne može da shvati kako se skalpelom može ući u majčin stomak, izvršiti operaciju nerođenog deteta, a zatim sve zašiti i čekati da se beba bezbedno rodi. Jasno je da su instrumenti mnogo komplikovaniji, a umesto skalpela se koristi "svemirska" oprema, ali je i dalje nejasno... On je divna, osetljiva osoba. koji je bio zabrinut za nas, zabrinut, a kasnije i veoma podržavao (i podržava) mene i Anju.

Pročitajte i - Neverovatan podvig doktora: Bebu uspešno operisali van majčine utrobe, potom je vratili u stomak

Operisao me je planirano, na vreme, i još tri nedelje sam ležala u bolnici, plašeći se da se pomerim. Sproveli su mnoga istraživanja na meni, a njihovi rezultati su ukazivali da je sve uspelo. Glava je prestala da raste, dete se razvijalo, noge su se pomerale. Otpuštena sam iz bolnice i premeštena u bolnički dom, gde sam čekalqa termin porođaja. Trebalo je da imam planirani carski rez u 37. nedelji. Nadala sam se i molila se.

A onda se sve promenilo. Morao sam da idem u bolnicu ranije nego što je planirano. Poteškoće su počele sa mojim telom, a ne sa Anjom. Ali morala sam da uradim hitan carski rez u 34 nedelje, umesto u 37. Videla sam kako se Anja rodila, kako je plakala, pustili su me da je vidim. Naravno da je to bilo čudo! Samostalno je disala, lekari nisu videli nikakve probleme, ali je svejedno Anja odvedena na posebno odeljenje. Takođe sam bila smeštena na intenzivnu negu.

Bilo je zadovoljstvo videti dr Moili. Kada je saznao da sam se porodila, došao mi je sa cvećem da mi čestita! Tako mi je drago što Anja i ja nismo bili samo još jedna dijagnoza u njegovoj briljantnoj karijeri. Onda su me prvo otpustili. Anja je ostala u bolnici. Posmatrali su je i čekali da dobije željenu težinu. Dok je bila u bolnici, bila sam sa njom ceo dan. Hranila sam je i čuvala je. Naučila sam da komuniciram bez problema sa doktorima i medicinskim sestrama. Naravno, nisam naučlao jezik, ali smo naučili da komuniciramo i razumemo jedni druge. Šta su doktori rekli o Anji?

Rekli su mi: vaše dete je dobro. Anja je potpuno zdrava. Nema hidrocefalus, nema problema sa karličnim organima, dobro je sa nervnim sistemom i mišićno-koštanim sistemom. Imali smo sreće. Imali smo mnogo sreće, jer intrauterina operacija za dijagnozu spina bifide nije 100% garancija rođenja zdravog deteta. Da, rešava niz problema, ali nijedan lekar vam neće reći da ćete posle njega biti potpuno zdravi. Anja i ja smo imali mnogo sreće. Naravno, svoje podatke i rutinske analize redovno šaljemo u Cirih jer se stanje deteta pomno prati i dalje.

Naravno, moj muž i ja smo veoma zabrinuti za našu ćerku. Ali sada ima skoro godinu i sedam meseci. Živimo običnim životom. Braća obožavaju Anju, i ona to oseća. Ima veoma borben karakter. Iako je činjenica da je Anja borac postala jasna još tada, u 20. nedelji moje trudnoće. Ona sve radi na vreme i razvija se kao druga obična deca. Ima samo ožiljak na leđima...

Trči okolo, nezavisna je, voli sve. Ona je naše Sunce, naša devojčica, naš dar. Kako sam prošla kroz sve ovo? Bilo je teško. Ali ja sam išla ovim putem, a da nikada nisam bila sama. Bila sam okružen ogromnom podrškom. I moja Anja, prvo u meni, a sada sa mnom. Sa nama.

(Yumama)

BONUS VIDEO:

Mama ima praktičan trik za brže sušenje veša keywords: mama, sušenje veša, trik TikTok/manifestingmegan