Da ćemo zajedno biti u porodilištu kad se naše dete bude rađalo, znali smo Slaviša i ja od početka trudnoće. To je bila spontana, zajednička želja. Ne bih, inače, mogla ni da zamislim porođaj bez supruga. Moja je trudnoća bila rizična, morala sam da ležim od petog meseca. Slaviša me je odmenio u svim poslovima i zajedno sa mnom preživljavao moje strepnje o ishodu trudnoće. Sa rizičnom trudnoćom, termin porođaja je uvek neizvestan, tako da je i dan kad sam se našla u porodilištu počeo uobičajeno: Slaviša je otišao na posao, a ja na pregled, jer sam u toku noći osećala blago žiganje u leđima. Bio je već kraj osmog ili početak devetog meseca, ali nisam ni pretpostavljala da bi to mogli da budu znaci skorog porođaja. "Ovo će brzo! Odmah u salu!", saopštio mi je doktor posle pregleda.

"Odmah dolazim", rekao je suprug, čim sam mu javila gde se nalazim i šta se događa. U međuvremenu, primila sam epiduralnu anesteziju i supruga dočekala potpuno smirena. Uz povremene posete doktora i babice, nas dvoje smo u boksu uglavnom bili sami, i satima čekali važan trenutak - porođaj. Za svo to vreme, CTG je neprekidno emitovao otkucaje bebinog srca.

Možda zbog toga što sam i sama bila smirena, tek - Slaviša nije bio uzbuđen. Mirno i dugo smo razgovarali o svemu. Tada smo se konačno odlučili i za ime našeg deteta. Znali smo da je dečak, koji će se zvati Drago, slično imenu mog oca Dragoljuba. Slaviša je u jednom trenutku primetio da je ritam bebinog srca "najluđi" od svih koje je ikada čuo! Odjednom, usred tog ćaskanja, osetila sam potrebu da odem do toaleta. Međutim, babica je znalački procenila situaciju i glasno rekla: "To je beba!". Čini mi se da nije prošlo duže od par sekundi kada sam iznova čula njen glas: "Nemojte više, izašao je ceo, zdrav dečak!". 

Slaviša je želeo da sve vidi, pa se smestio uz doktora. Nije se onesvestio - kako se drugima, možda, događa, već je lepo podneo taj čin. Kad je naš sin rođen, suprug i ja smo se pogledali, i... videla sam - Slaviša je u tom trenutku zaplakao... Njegovo prisustvo i razgovor su skretali moje strepnje i misli o rizičnoj trudnoći. Za tih četiri-pet sati koliko sam ležeći provela u boksu - ja bih, da nije Slaviša bio uz mene, razmišljala o rizicima rađanja deteta pre termina, o eventualnim posledicama jakih lekova koje sam pila za održavanje trudnoće, o toku i ishodu porođaja. Ovako, pričali smo o potpuno drugim stvarima. Bio mi je velika moralna podrška.

Muževima koji prisustvuju rođenju svog deteta, obično se ponudi da preseku pupčanu vrpcu. Slaviši nije ponuđeno, već je to odradio doktor. Verovatno su videli da je u šoku, pa ga nisu dirali. Po izlasku iz porodilišta, što se dogodilo kroz dva-tri dana, suprugu je trebalo malo vremena da se saživi sa novom životnom ulogom tate, da se "otati", kako ja to kažem. Naravno da je nova životna situacija i mene zbunila, uprkos pomoći koju smo imali od obe bake. Pored toga, da nije bilo divne patronažne sestre koja je dolazila pune tri nedelje i naučila me kako da bezbolno dojim, kako da sačuvam dojke - koje su bile sa mastitisom u početnoj fazi, kako da održavam mleko... ja bih Dragu vrlo brzo uskratila podoje. Ovako, dojila sam ga punih godinu ipo dana, i za svo to vreme imala dovoljno kvalitetnog mleka. I duže bih ga dojila da nije bio "neskroman", i da se nije budio tokom noći po desetak puta da pije mamino mleko.

Lana Sandić Savić, mama trogodišnjeg Draga