Auto-putem skrenete desno... krivudavim putem ulazite u grad u okrugu Braničeva. Često se pitam grad ili varošica koja ima dušu. Tu sam se rodila, odrasla, provela detinjstvo, završila osnovnu i srednju školu i otišla... ali se sećam još uvek. Grad za koji kažu da je prvi posleratni trgovački grad. Grad sa istorijom, tajnama, dušom, srcem, starim kafanama koje su do jutra svirale najlepše pesme i gde su stalne mušterije ozoravale i teturajući se odlazile svojim kućama. Moj grad za koji me vežu lepe uspomene.

Deo tih uspomena je igranje u dvorištu zgrade u mojoj ulici Radomira Milenića-Rusa 21. Tačnije, ugao Dositejeve, moje ulice i Svetosavske. Tri ulice, a mnogo dece. Znali smo po ceo dan da se igramo, trčimo i jurimo. Tu sam se rodila, tu sam porasla i provela najlepše dane svog detinjstva.

Deo mog detinjstva su žmurke. Znate svi tu igru. Krili smo se iza zgrada, taraba, kola i jurili smo starim ulicama. Ko prvi stigne pobedio je. Igrali smo se i lastiša, školica i između dve vatre. Znojavi i crveni sedali bismo na prašnjave trotoare i jeli hleba i masti sa slatkom crvenom paprikom. Mmmmm, i sada mi pođe voda na usta, nešto najslađe što sam jela i što je deo mog detinjstva.

Igra... Dečija igra deo svakog deteta, odraslog čoveka i njegovog detinjstva i odrastanja. Mislim da ne bismo porasli da se nismo igrali. Čupave lutke, krpenjače, lastiša i školice su deo mog detinjstva, a sigurno će se još neko ovde pronaći. Igra je pomoć deci da porastu, da nauče da govore i da nauče pravila. Svaka igra ima pravila i zato je važna za svako dete.

Iako sam devojčica, često sam se igrala klikera sa drugarima iz moje zgrade. Znate ono napravite rupu u zemlji i raznobojnim staklenim klikerima gađate suprotni kliker iz sve snage. Ako ga pogodite pobedili ste. Sada kroz taj isti šareni kliker gledam i vraćam se u moje vreme.

Vreme lepo, srećno, radosno kada smo se igrali igara koje danas ne postoje jer su zaboravljene. Danas kada pogledam današnju decu, iskreno mi je žao što neće imati taj doživljaj ukusa detinjstva i igre kao mi nekada. Deca se danas igraju pucanja u igricama. Igračke su na baterije, svetle i ispuštaju strašne krike. Novo doba i tehnike su izbrisali svu čar srećnih trenutaka. Izbrisalo je lepe, nežne i srećne trenutke.

Nažalost, sada rođendane, praznike, prinove u porodici ili, ne daj Bože, smrtni slučaj izjavljujemo preko sms poruka, vajbera ili mejla. Nestalo je vreme iščekivanja, nadanja i onog predivnog osećaja kada čekaš i živiš u nadi. Nestalo je staro vreme i došlo novo, smenilo je sve ono što je bilo za normalan i zdrav razvoj deteta.

Nažalost, sve se promenilo. Došle su nove moderne marke patika, lopti, lutaka koje govore umesto dece i auta koja pritiskom na dugme idu levo i desno. Sve se promenilo i postalo moderno i strano, opet nažalost, i samo to možemo da kažemo. Nikada se više neće vratiti...

Logoped dr Nataša D. Čabarkapa

Pročitajte i...