Većina roditelja (izuzimajući pedijatre) može da se podeli u dve grupe - kada se posmatra njihov odnos prema antibioticima:

1. Prva grupa roditelja gaji "velike simpatije" prema ovoj grupi lekova, smatrajući ih za "svemoguće iscelitelje infekcija", "odlične skidače visoke temperature", "čarobne pomoćnike kod dugotrajnog kašlja", "dobre zaštitnike od komplikacija virusnih infekcija"... Naravno, to su zablude, ali su oni skloni da SAMI započnu antibiotsku terapiju kod svoje dece - a to nije dobro!

Ako je za utehu (a nije), ima i lekara (nisu pedijatri) koji rado svojoj deci "uključuju" antibiotike kada procene da je "dogorelo", ne konsultujući svoje prijatelje pedijatre (obično zovu kada izostane očekivani "čarobni" efekat leka).

2. Druga grupa roditelja ima izražen strah od antibiotika! Dešava se (srećom retko) da izbegavaju da daju antibiotik detetu, čak i kada je lekar prepisao lek, računajući da će se "dete izvući i bez antibiotika". Naravno, i ovo je pogrešno!

Zato smo odlučili da vas bolje upoznamo sa antibioticima - da bi ih bolje razumeli i razvili ispravan odnos prema ovoj veoma aktuelnoj temi. Pričaćemo prvenstveno o grupi antibiotika koji su, slobodno možemo reći, revolucionarno promenili terapiju bakterijskih infekcija - pencilinskim antibioticima.

Nastanak pencilina

Veliki broj naučnih dostignuća je nastao naizgled potpuno slučajno. Slično je i sa pronalaskom penicilina. Početkom dvadesetog veka, kada su harale razne zarazne bolesti, i najobičnije zapaljenje grla je ubijalo decu. Nije bilo antibiotika, pa su se doktori dovijali kako da isteraju bakteriju iz ždrela.

Slučajan pronalazak

Aleksandar Fleming je dugo proučavao razne potencijalne lekove protiv bakterija, ali skoro bez ikakvog uspeha. Jednom prilikom, na kraju napornog radnog dana, opazio je da bakterije, koje je gajio radi proučavanja, slabije rastu u okolini jedne vrste gljivica (iz roda penicilium) kojih je u njegovoj vlažnoj i memljivoj laboratoriji bilo mnogo.

Zato je, potpuno neplanirano, počeo da uzgaja gljivice. Kada je nakupio dovoljnu količinu, "zatrpao" je podlogu na kojoj su se razmnožavale bakterije, i imao je šta da vidi - već sledećeg dana nije bilo bakterija. Fleming je zaključio da je "nešto" iz gljivica zaslužno za ovaj spektakularni pomor omraženih bakterija, pa je napravio ekstrakt gljivice i nazvao ga penicilin (po latinskom nazivu gljivica koje je upotrebio).

Nažalost, kao i većina genija, Fleming nije bio shvaćen na pravi način, pa je prošlo više godina borbe sa skepticima, ali i sujetnim protivnicima napretka u medicini, pre nego što je penicilin ušao u zvaničnu upotrebu kao lek. Ipak, pravda je zadovoljena, veliki broj pacijenata je počeo uspešno da se leči, a Aleksandar Fleming je dobio Nobelovu nagradu za medicinu.

Povratak penicilina

Bez obzira na ogroman broj savremenih antibiotika, penicilin je ostao omiljeni lek za lečenje velikog broja infekcija kod dece. Penicilinski antibiotici imaju odličan odnos željenih i neželjenih efekata, naročito kod mališana. Ako se izuzme alergija na penicilin, nema preterano neprijatnih i opasnih sporednih efekata terapije penicilinskim antibioticima.

Posle višedecenijske primene, penicilinski antibiotici su postali jeftini - nažalost, dostupni i bez recepta (što je nezamislivo), pa su se primenjivali i kad treba i kad ne treba. Zato su se bakterije "navikle" na penicilin i razvile rezistenciju. Onda su napravljeni drugi antibiotici (koji nisu penicilini), ali su i oni nekritično primenjivani, pa su se bakterije i na njih prilagodile. Tako se desilo da su neki sojevi bakterija "zaboravili" na penicilinske antibiotike ratujući sa novim lekovima. Zato sada penicilinski antibiotici "trče drugi krug" i uspešno se bore sa mnogim bakterijama.

Kada se daje deci?

Samo kada se radi o bakterijskim infekcijama - protiv virusa penicilin, kao i svi drugi antibiotici, nema nikakve izglede!

Penicilin ostaje lek izbora za infekcije koje prouzrokuju streptokoke. To su, pre svih, infekcije organa za disanje, ali i teže infekcije kože nekada zahtevaju terapiju penicilinskim antibioticima. Pored streptokoka, i druge bakterije ne vole penicilinske antibiotike - meningokoke (prouzrokovač meningitisa kod dece), spirohete (spiralne bakterije koje dovode do sifilisa i Lajmske bolesti), itd.

Kako se daju penicilinski antibiotici?

Uvek kada je moguće, lek se daje na usta (oralno). Ovo je najprirodniji put davanja leka, ali i najbezbedniji, kada je reč o alergiji na lek.

Penicilinski šok - najteža alergijska reakcija na penicilin, skoro uvek nastaje kada se lek daje u venu ili muskularno, dakle injekcijama. To, naravno, ne znači da se injekcije penicilina ne daju deci. Kada za to postoje medicinski razlozi, deca treba da dobijaju penicilinske injekcije, ali se one UVEK daju u zdravstvenoj ustanovi gde postoji mogućnost sprovođenja adekvatne terapije. Uostalom, niko ne voli da bocka decu bez potrebe, a razvijen je i veliki broj novih antibiotika iz grupe penicilina koji se daju na usta. Oni imaju odlične efekte u lečenju raznih infekcija kod mališana, pa se omražene injekcije sve ređe prepisuju.PageBreak

Koji se penicilinski antibiotici najčešće primenjuju kod dece?

Pored prirodnih, savremenim farmakološkim postupcima su napravljeni - sintetisani brojni preparati koji imaju značajne prednosti u odnosu na prirodni penicilin od koga su potekli.

Prva prednost je proširenje spektra bakterija koje lek uspešno tamani. Ova pogodnost je ipak donela i prve probleme. Naime, poboljšana efikasnost polusintetskih i sintetskih penicilina se manifestuje i "boljim" ubijanjem bakterija koje normalno žive i rade u crevima deteta. One spadaju u dobre - "domaće" bakterije koje pomažu rad creva i učestvuju u formiranju normalne stolice. Zato antibiotici širokog spektra mogu da prouzrokuju proliv kod dece.

Prednosti amoksicilina i ampicilinaAmoksicilin je u prednosti kada se daje na usta jer se za razliku od ampicilina može davati nezavisno od obroka (ampicilin mora pre jela), daje se u dužim intervalima (dva do tri puta dnevno). Ampicilin ima prednost jer se može davati u injekcijama (intramuskularno ili intravenski), tako da se može koristiti i kada dete ne može da uzima lek preko usta, ali i za terapiju teških infekcija.

Amoksicilin i ampicilin su ubedljivo prvi na listama najčešće primenjivanih antibiotika. Veoma su efikasni u borbi protiv bakterijskih respiratornih infekcija, ali i pojedinih bakterija izazivača infekcija mokraćnih puteva. Nažalost, oba leka se mnogo godina nekritički primenjuju, a roditelji često na svoju ruku započinju terapiju i kada za to nema  razloga (na primer, tokom virusnih infekcija). Zbog toga su se neke vrste bakterija »navikle« na antibiotik - postale su rezistentne, pa se neretko dešava da infekcija napreduje i pored primenjenog antibiotika.

Koji su neželjeni (sporedni) efekti terapije penicilinskim antibioticima?

Srećom, najveći broj dece ima prolazne i ne preterano izražene nuspojave. Pre svih su blagi poremećaji funkcije organa za varenje - ponekad se javlja mučnina i proliv, ali je retko potrebno prekinuti terapiju zbog ovih problemčića. Naravno, sa proširivanjem antibakterijskog spektra se povećava i broj potencijalnih neželjenih efekata terapije.

Alergijske reakcije na penicilinske antibiotike su najozbiljnije propratne pojave terapije.

Kožne manifestacije alergije

Iako svi prvo pomisle na penicilinski šok - on je, srećom, redak kod dece. Mnogo su češće alergijske promene na koži u vidu osipa ili koprivnjače, ili na sluzokožama, u formi otoka (edema). Izolovane kožne alergijske reakcije su kod većine dece bezopasne. Posle prekida uzimanja antibiotika, a uz terapiju antihistaminicima - osip prolazi, ne ostavljajući posledice. Naravno, obavezno je lekaru prijaviti šta se desilo, kako bi se potvrdila alergija na penicilin i izbegla ponovna terapija penicilinom tokom budućih infekcija.

Koža ne voli penicilin

Za razliku od nekih drugih antibiotika, penicilin se nikada ne daje lokalno - u vidu masti za kožu ili kapi za oči! Razlog je veoma jednostavan - postoji ogroman rizik od nastanka alergije na penicilin kada se on razmazuje po koži ili sluznici!Zato ne postoje preparati penicilina za lokalnu upotrebu, ali ima »inovatora« među nestručnim osobama koje otvaraju kapsule i posipaju antibiotik po oboleloj koži. Iako izgleda kao zanimljiva ideja, to je veoma glupo (ima drugih, veoma efikasnih antibiotskih masti i krema), ali i opasno.

NIJE svaki osip u toku primene antibiotika alergija na lek - postoje načini da se (posle saniranja infekcije) precizno utvrdi da li je u pitanju alergijska reakcija. Ovo je veoma važno, jer je šteta da dete zbog »lažne alergije« u budućim infekcijama ne može da dobija ovu vrstu antibiotika.

Penicilinski (anafilaktički) šok

Anafilaktički šok se javlja kada se lek daje injekcijama. Predstavlja veoma tešku i često fatalnu komplikaciju, naročito ako se desi van zdravstvene ustanove. Zato se penicilin NE DAJE ako pri ruci nemamo kompletnu "antišok" terapiju.

Srećom, pravi penicilinski šok je veoma redak, ali su česti kolapsi posle davanja injekcija koji nisu u vezi sa penicilinom. Tada se naprosto radi o reakciji organizma na neprijatno okruženje i mirise u ambulanti, a potencirana je bolnim ubrizgavanjem leka. Iskusno medicinsko osoblje lako prepoznaje ovu potpuno bezopasnu i prolaznu pojavu, tako da  ne može da se potkrade greška.

Da li penicilinski antibiotici mogu da se kombinuju sa drugim lekovima?

Jedna od dobrih osobina penicilina je da se dobro kombinuje sa velikim brojem lekova.

Novi

preparati su nekada efikasnijiZbog toga što su mnoge bakterije postale rezistentne na amoksicilin i ampicilin, poslednjih godina su im dodate supstance koje ne dozvoljavaju bakterijama da se brane. Takav je amoksicilin sa klavulonskom kiselinom (Panklav, Amoksiklav) koji je efikasniji od amoksicilina jer uspešno tamani bakterije koje do tada nisu reagovale na amoksicilin bez klavulonske kiseline. Naravno, ne znači da ovaj lek treba uvek davati jer je "jači" od svog predvodnika. To je pogrešan pristup pošto amoksicilin sa klavulonskom kiselinom treba čuvati za one infekcije koje zaista mogu da prouzrokuju bakterije koje traže snažniji antibiotik.

Svi antipiretici (lekovi za obaranje visoke telesne temperature) se odlično slažu sa penicilinima, ali i antialergijski lekovi, lekovi protiv astme - dakle, skoro svi preparati koji se daju za lečenje bolesti disajnih organa kod dece.

Penicilinski antibiotici mogu da se kombinuju i sa drugim antibioticima, naročito kada se leče teže bakterijske infekcije.

Mali je broj antibiotika koji "ne idu" uz penicilin, pa su penicilinski antibiotici čest član "konzilijuma" tri (nekada i više) antibiotika za lečenje najtežih bakterijskih infekcija kod mališana.

Iako je mnogo decenija prošlo od Flemingovog pronalaska penicilina, ova grupa antibiotika je izuzetno aktuelna u terapiji različitih infekcija kod dece. Dobra efikasnost, mali broj neželjenih efekata, i relativno niska cena su neke od prednosti penicilinskih antibiotika.

Ovo, naravno, ne znači da ih treba zloupotrebljavati, a nikako ih ne treba davati bez prethodnog pedijatrijskog pregleda. To je jedini način da se proceni o kakvoj je bolesti reč, i da li je uopšte potrebna terapija.

Ass. dr Goran Vukomanović, pedijatar, dr Tanja Vukomanović, pedijatar