"Nedavno mi je u ordinaciju ušla žena koja ima pedesetijednu godinu i njen suprug i rekli da oni žele da postanu roditelji. Ostao sam pomalo u šoku, iako to nije prvi slučaj sa kojim sam se susreo. Oni nisu ni svesni rizika i koliko opasnosti preti tom detetu. Jedna od njih je svakako cerebralna paraliza", rekao je u intervjuu za 24sata.hr svetski stručnjak i dečiji neurohirurg Memet Ozek iz istanbulske bolnice Acibadem. 

Šta tačno znači cerebralna paraliza?

"Znači da je kod pacijenata deo mozga mrtav i da mi ne možemo da ga popravimo, ne možemo da ga vratimo. Takođe, ne možemo da utvrdimo kada se "šteta" na mozgu dogodila, odnosno, da li se nešto dogodilo u materici, tokom porođaja ili možda u prvom mesecu života. Kad je reč o porođaju, u prva tri minuta detetovog života se sve dogodi. Ako beba ne zaplače, odnosno ne udahne i osigura mozgu kiseonik, sigurna su oštećenja. Dečji mozak toleriše tri minute bez kiseonika i to vreme mu određuje ceo život. 

Glavni uzrok cerebralne paralize nekada je bio loše izveden porođaj – žene su se porađale kod kuće, bolnice nisu bile adekvatno opremljene… Sada je kvalitet nege mnogo bolji, ali ono što izaziva probleme jeste in vitro oplodnja, koju često prati prevremeni porođaj. Beba koja je rođena u 27. nedelji trudnoće pre 25 godina ne bi imala šanse da preživi. Danas imamo razvijenu tehnologiju, ali 50 posto prevremeno rođenih beba kada odrastu imaju probleme sa kretanjem. Novorođenčadima je stoga, potrebno posvetiti mnogo više pažnje od pukog smeštanja u inkubator.

Ukočenost mišića detaljnim pregledom može da se uoči već po rođenju i odmah moramo da lečimo. Takođe, da bi se utvrdila cerebralna paraliza, pacijent mora da ide na magnetnu rezonancu (MR). Moramo da sakupimo apsolutno sve informacije i tek onda da uspostavimo dijagnozu, jer je svaki pacijent drugačiji. Treba da se utvrdi gde je oštećenje nastalo, koliko je, na šta u telu utiče i kakvo je pravo stanje organizma. Tek tada se radi plan sa celim timom lekara i odlučuje se šta zapravo možemo da uradimo baš za tog pacijenta i njegovo stanje. Radi se dugoročni plan lečenja, a ne kratkoročni. Jer je reč o deci koja rastu i razvijaju se, pa treba pratiti stanje duže vreme i tome prilagođavati lečenje. 

Uzmimo za primer dete iz Hrvatske. Hrvati nisu niski ljudi, a kako se dete razvija i raste, tako i bolest napreduje. Što je veći rast pacijenta, veće su i posledice bolesti. Uporedimo li dete iz Hrvatske i dete iz Kazahstana, pacijent iz Hrvatske će gotovo sigurno imati veća oštećenja jer je naprosto više. Kao lekar, moram unapred da sprečim što je više moguće problema. Zato se prave dugoročni planovi u kojima se uzimaju mnoge činjenice vezane za budućnost pacijenta". 

Koliko vidite odraslih pacijenata sa cerebralnom paralizom?, pitao je Ozek novinarku sa kojom je razgovarao. Odgovorila mu da ih ne vidi i da ih nema jer je, kako sama kaže, mislila da ne dožive srednje godine. Ali on ju je odmah uverio u suprotno. 

"Ne vidite ih jer su zatvorenici u svom domu. Majka je za njih mogla da se brine dok su bili mali, ali nakon 20 godina nege, majka je ostarila i ne može više da brine o svom detetu kao da je dete, jer je to odrasla osoba. Zbog toga je veoma važno, da mi kao društvo osvestimo koliko je takvim pacijentima potrebna pomoć. Ako se ne leče na vreme, odmah nakon rođenja, u ranim godinama, tog pacijenta čeka strašna i jako skupa budućnost.  

Bebe imaju sposobnost zvanu neuroplastičnost, koju odrasli nemaju. Ako deo mozga odumre, a odmah počnemo sa rehabilitacijom dok je beba mlađa od 12 meseci, mi praktično učimo ćelije oko mrtve zone da preuzmu funkcije koje su trebale obavljati odumrle ćelije. Kod odraslih to nije moguće. Dakle, nemamo taj luksuz da roditeljima kažemo da dođu za nekoliko meseci". 

Ozek takođe ističe, nije dovoljan samo jedan lekar kako bi se pomoglo pacijentu. 

"Kad je reč o spastičnosti, odnosno o najčešćem tipu poremećaja kretanja kod cerebralne paralize (susreće se kod 60 posto dece rođene sa cerebralnom paralizom), ako se sa njima radi od početka i ulažu svi napori, otprilike za 25 posto njih na kraju je potrebna operacije. Spastična cerebralna paraliza napreduje u obliku ograničenih pokreta i deformacija zbog povećane krutosti mišića u rukama i nogama.

Od treće godine bebinog života pristupa se istraživanju. Ako se razvila spastičnost, beba mora da se podvrgne hitnoj operaciji, a najbolji period je između 2 i 6 godine, a koja vrsta operacije je potrebna, treba da odlučuje čitav tim lekara.

U medicini činjenica koja kaže da postoji jedan veoma dobar doktor, koji može da reši sve - ne pije vodu. Morate da okupite dobre stručnjake, i u tome leži uspeh. Kod problema ukočenih mišića nije samo potreban dobar neurohirurg, već i ortoped, neurolog, psiholog, fizioterapeut. Kod nas, na primer, nije situacija kao u drugim klinikama – ja vas pregledam pa šaljem fizioterapeutu, on vas šalje ortopedu itd. Kad pacijent dođe u kliniku čitav tim ga pregleda u isto vreme i na istom mestu. A zatim zajednički odlučujemo o daljem lečenju", pojasnio je.

Na pitanje, koliko emocije utiču na njegov posao, rekao je da je njegova uloga da pomogne na najbolji mogući način i da u lekarskom pozivu nema mesta za emocije. Vodi ga razum i to je jedini put ka uspehu. 

"Naravno da je teško gledati bolesne mališane, ali jedini način da im najbolje pomognem jest trezveno i hladno razmišljanje".