Izvor:B92


Dvadesetdevetogodišnja Kejt Og je nervozno čekala u ordinaciji svog akušera u gradu Volongongu. Iako je blizance, dobijene vantelesnom oplodnjom, trebalo da rodi tek za 14 nedelja, imala je bolne kontrakcije. Godinama je pokušavala da ostane u drugom stanju sa svojim suprugom Dejvidom, a koliko je stanje postalo ozbiljno, shvatila je na pedijatrijskom pregledu. Grlić materice joj je bio dva centimetra otvoren. Morala je hitno u bolnicu.

Kejt je nedelju dana ležala u bolnici. Međutim, u dvadeset sedmoj nedelji trudnoće, kontrakcije su se ponovo pojačale. Već narednog jutra grlić materice joj se otvorio 6,5 cm i više nije bilo povratka. Dejvid je bio na putu u Brizbejnu, pa se Kejt odlučila za porođaj prirodnim putem umesto carskim rezom. Porođaj je mogao da se odloži još jedan dan, a svaka 24 časa su uvećavala šanse da njene prevremeno rođene bebe prežive.

Kada su Kejt konačno dovezli u salu za porođaje, zajedno sa Dejvidom koji ju je držao za ruku, pojavio se tim od 14 lekara, medicinskih sestara, babica i akušera i par kolica sa priborom za veštačko disanje. Konačno je na svet došla prva beba, dečačić. Kejt je krajičkom oka ugledala mlitavo, belo novorođenče. Kako nije imala predstavu kako bi prevremeno rođena beba trebalo da izgleda, nije se zabrinula.

Dok su članovi tima žurno uvlačili cevčicu u dečakova pluća da mu olakšaju disanje i davali mu lekove da mu sazru pluća, Kejt je rodila i drugu bebu, Emili. Devojčica je zaplakala čim je stigla na svet, pa je Kejt shvatila da sa dečakom, koga su nazvali Džejmi, možda nešto nije u redu, jer se još uvek nije oglasio.

Dok je Emili rutinski pregledana, tim je užurbano radio na Džejmiju. Čitavih dvadeset minuta su pokušavali da mu pomoću cevčica ubace kiseonik u pluća, ali dečak nije reagovao. Budući da se nije pomerao, nije reagovao na stimulanse niti se čulo da diše, jedan od lekara se konačno obratio Kejt. „Džejmi nije uspeo – izgubili smo ga.“

Isti lekar je doneo sićušni smotuljak do Kejtinog kreveta. Svakih pola minuta beba bi dahtala kao da pokušava da diše, ali nije bilo drugih vidljivih znakova života. „To je samo refleksna radnja“, rekao joj je lekar, dok su ostali napuštali prostoriju ostavljajući Kejt i Dejvida same sa svojim sinom.

Dejvid je čvrsto zagrlio svoju ženu i bebu, dok je Kejt nežno razgrnula ćebe u koje je bio umotan Džejmi. Nije želela da bude pokriven dok umire. Sledeći svoj instinkt, položila je njegovo krhko golo telo na svoje tople grudi. Želela je da oseti kako se on oseća i da ga upozna. Tiho je zajecala. Bio je njen, a njegova budućnost bila joj je oduzeta. Žudela je da ga vrati.

Dok su pokušavali da shvate šta se dešava, Kejt je Džejmija uzela u naručje. Za nju je to bio način da se povežu. Za Dejvida je to bio prirodni pokazatelj koliko je Kejt toplo i opušteno biće – što je bio jedan od razloga zašto je toliko voli.

Setio se kako su godinama ranije, za vreme 800 km dugog pešačenja po Španiji, čak i kada bi im bilo najteže, uvek uspevali da crpu snagu iz nežnog zagrljaja. Do dana današnjeg, svaki put kada Dejvida zaboli glava, Kejt ga zagrli, poljubi u očne kapke i glavobolja prestaje.

Nesvesno, Kejtin kontakt telom o telo oponašao je moćni drevni ritual i praksu koja se danas sprovodi u mnogim bolnicama širom sveta. Postavljanje novorođenčadi, naročito nedonoščadi, na majčinu kožu, zove se „tehnika brige mame kengurice“. Naučno je dokazano da se na taj način uvećava šansa da nedonoščad preživi. Baš kao što se mladunče razvija u torbi, smatra se da majčine grudi pružaju osećaj najpribližniji materici.

Još 70-ih godina 20. veka pojavili su se prvi moderni zagovornici kontakta kožom o kožu u Bogoti u Kolumbiji, gde je oko 70% prevremeno rođenih beba umiralo od infekcija i disajnih problema. Lekari su otkrili da je daleko veća stopa preživljavanja za bebe koje su satima bile prislonjene uz majčine grudi. Danas se takav način brige za bebe praktikuje kako bi se beba umirila, da bi joj se umanjio stres i kao pomoć roditeljima da se povežu sa svojim detetom.

„Često dolazi do dramatičnih rezultata. Bebino disanje se poboljšava, a broj otkucaja srca umiruje“, kaže Abi Ilz, akušer-babica iz Ženske kraljevske bolnice u Melburnu. „Postoji mnoštvo dokaza koji ukazuju na blagodeti ovakvog pristupa kako za bebe tako i za njihove roditelje.“

Držeći ga črvsto privijenog na grudima, Kejt je počela da priča sa svojim sinom, govoreći mu da ima sestru i porodicu koja ga voli. Nakon nekoliko minuta joj se učinilo da se uplašio. Najpre je pomislila da je umro. Zatim je, jecajući, shvatila da mu se grudi ritmično pomeraju.

„Možda se izvuče. Možda preživi“, Kejt je rekla Dejvidu koji je pozvao doktora.

Medicinsko osoblje im je objasnilo da je svaki pokret verovatno samo refleksna radnja, pa ih je ponovo ostavilo same da žale u privatnosti. Polako, Kejt i Dejvid su se pomirili sa činjenicom da njihov sin umire, pričajući mu, mazeći ga i, pre svega, čvrsto ga držeći uz svoja srca. Bili su bliski koliko jedna porodica samo može poželeti.

Zatim se desilo nešto što je zaprepastilo i Kejt i Dejvida. Novorođenče je otvorilo oči. Zatim je podiglo glavu i poseglo za očevim prstom. Dejvid je ponovo odjurio po osoblje da pregleda Džejmija.

Kada se lekar vratio u sobu zajedno sa sestrom, privukao je dve stolice i počeo da im objašnjava da nisu videli ono što misle da jesu. „Ali pogledajte!“, rekla je Kejt, koja je ovlažila prst mlekom iz svoje dojke. „Liže mi prst!“

Kada je lekar odvojio Džejmija od majčinih grudi, beba se uznemirila i pokušala da plače. Doktor ju je položio na krevet, poslušao joj pluća i s nevericom zamolio i sestru da učini isto. Pluća su mu bila puna, samostalno je disao i porumeneo je.

Uz opšte čuđenje, Džejmi je hitno odveden na intenzivnu negu, gde se pridružio svojoj sestri.

„Naša tela žude za dodirom“, objašnjava Met Hertenštajn, profesor psihologije na američkom Univerzitetu Depo i svetski stručnjak za moć dodira. „Dokazano je njegovo pozitivno delovanje na našu psihu, imuni sistem, stres, pa čak i mozak.“

Ljudski dodir je od naročite važnosti za novorođenčad. Istraživanja pokazuju da se bebama ubrzavaju otkucaji srca kao odgovor na stres uzrokovan bolom, npr. od uboda igle u petu prilikom uzimanja krvi. Zato, kada su smeštene na intenzivnu negu i neprestano izložene neprijatnim procedurama, dodir je delotvoran – i naučno dokazan – način da im se pomogne da se izbore.

To je tako jer su bebe fizički usklađene sa svojim majkama. Kada se beba privije na grudi, ona menja temperaturu i postaje toplija ili hladnija u zavisnosti od bebinih potreba. Beba obično zaspi i tako čuva energiju, koristeći je za rast i jačanje. Kontakt kožom o kožu utiče i na vitalni razvoj mozga.

Istraživanja pokazuju da bebe koje su tokom dužeg vremenskog perioda privijane uz majčinu kožu, imaju više izgleda da prežive, manje pate od bolova, imaju veće šanse da sisaju majčino mleko i bolje se razvijaju kada stignu kući.

Briga o bebama „u stilu kengura“ se pokazala toliko blagotvornom kada je reč o nedonoščadi da neki stručnjaci predlažu da se koristi češće, naročito na visokotehnološki opremljenim odeljenjima intenzivne nege u porodilištima.

Jedna studija koju je prošle godine sproveo švedski Univerzitet Upsala, preporučuje da se postporođajna nega izmeni tako da se majkama i bebama omogući da budu zajedno. Nedonoščad i nedovoljno uhranjene bebe bi trebalo tretirati kao fetuse van materice, kojima je potreban kontakt kožom o kožu da sazru, zaključuju ovi naučnici.

Za vreme boravka njihove dece na intenzivnoj nezi, Ogovi su ih privijali na grudi što su češće mogli. Kejt je Emili prvi put privila na grudi kada joj je bilo šest dana: nakon više dana provedenih u inkubatoru i variranja telesne temperature i otkucaja srca, sve se stabilizovalo kada ju je majka uzela u naručje. „Čim bismo uzeli blizance u naručje, prestali bi da se mršte.“

Nakon dramatičnog rođenja, obe bebe su se oporavile i brzo napredovale i nakon 11 nedelja su se vratile kući zajedno sa Kejt i Dejvidom. Danas, sa 18 meseci, dobro čuju i vide, i normalno se razvijaju. „Džejmi radi isto što i Emili“, kaže Kejt.

Samo nekoliko meseci nakon rođenja blizanaca, Ogovi su doživeli još jedno čudo, saznali su da je Kejt ponovo trudna. Nakon godina bezuspešnih pokušaja da na prirodan način dobiju dete, Kejt je ove godine rodila svoje treće dete, zdravog dečaka kome su dali ime Čarli.

Jedva su čekali da ga uzmu u naručje.

NAŠA TELA SU PROGRAMIRANA DA REAGUJU NA DODIR

Dodir umanjuje naš odgovor na stres: smanjuje se višak hormona stresa kortizola, adrenalina i adrenokortikotropnog hormona (ACTH), usporavaju se otkucaji srca, krvni pritisak opada, što povoljno utiče na naš kardiovaskularni sistem.

Povećava se nivo oksitocina – prirodnog peptida koji je zaslužan za vezivanje.

Aktivira se orbitalni frontalni korteks našeg mozga – to je ona ista oblast koja se aktivira i kada smo izloženi prijatnim mirisima kao što je parfem ili omiljeni slatkiši.

Bolje razumemo druge ljude ako ih dodirnemo: nedavna istraživanja pokazuju da je komunikacija dodirom kompleksna koliko i komunikacija govorom ili izrazima lica.

Držanje bebe u naručju podstiče stvaranje mleka kod dojilja.