Ovim rečima se Florens Najtingejl (Florence Nightingale), medicinska sestra, 1860. godine obratila svojim budućim koleginicama, kada je u Londonu osnovala prvu školu za civilne sestre. Smatra se da je upravo ona postavila temelje profesije medicinske sestre. U svakom slučaju, Engleska je kolevka ovog zanimanja. Naime, poznato je da su još od 1816. godine u Engleskoj postojale organizovane kućne posete negovateljica, koje su radile isto ono što danas rade patronažne sestre. Tačnije, prema bukvalnom prevodu sa engleskog jezika - bile su sestre u poseti (visiting nurse).

Plemenita misija

Interesantno je da u mnogim evropskim zemljama - kao što su Engleska, Francuska i Španija, u nazivu ove profesije stoji reč poseta, kao deo složenice, dok je kod nas patronaža dominantni deo izraza. Osim nas, jedini narod koji ovaj kadar sestara tako  naziva je ruski - patronažaja sestra. Inače, ta reč je poreklom iz latinskog jezika (patronatus) i znači pokroviteljstvo ili zaštitništvo. Misija ove profesije je da neguje, savetuje i obučava ljude svih populacija kako da brinu o svom, kao i o zdravlju svojih potomaka. Dakle, izraz patronažna sestra bi mogao da se prevede i kao preventivna negovateljica.

Prvi medicinski fakultet u Srbiji je oformljen u Beogradu, 1920. godine, a godinu dana kasnije i prva škola za medicinske sestre. Prva generacija školovanih medicinskih sestara kod nas je bila  pripremljena za rad u bolničkim uslovima, kao i za socijalno- medicinski rad na terenu. Danas, žene koje se bave ovim poslom, imaju završenu višu medicinsku školu.

Poseta, pomoć i podrška

U moderno doba, rad patronažnih sestara je organizovan tako što su «podeljene» po opštinama na teritoriji grada. Svaki dom zdravlja ima polivalentnu patronažnu slušbu, što znači stručni kadar koji pokriva populaciju svih generacija: majka-žena generativnog doba, trudnica, trudnica pod rizikom, porodilja i novorođenče, odojče, odojče pod rizikom, malo dete, predškolsko dete, školsko dete (osnovna škola), školsko dete (srednja škola), student, otac-muškarac generativnog doba, žena preko 65 godina, muškarac preko 65 godina.

Težak, ali lep posao

Smilja Blažić je deo tima patronažnih sestara koji radi na teritoriji opšine Rakovica - jednom od većih naselja u Beogradu (100.000 stanovnika), koje je svake godine bogatije za oko hiljadu beba. Prema njenom mišljenju, ova godina će nadmašiti taj broj. Godine kada je Srbija bombardovana, na teritoriji ove opštine se rodilo 1500 beba, a mnogima je to bilo treće dete. Kako Smilja kaže, posao je težak, ali i veoma lep. Naravno, najlepši je rad sa bebama.

- U patronaži ima 16 sestara. Prema standardima, trebalo bi da nas ima 20, ali ovog kadra nema na birou. Mada bi opet bilo malo i da nas je dvadeset. Posao je težak, ide se po svakakvom vremenu. Bebe se kupaju na 30 stepeni, a onda se izađe na minus, tako da se desi da većina nas u martu bude bolesna.

Međutim, lepota ovog posla je što sestra retko kada ima bolesno dete ispred sebe. Sistem rada, koji sada primenjujemo, uveden je 2000. godine. Direktno iz porodilišta ulazimo u porodicu. Idemo u najmanje pet poseta - prve tri su jedna za drugom, dok se poslednje dve razvuku dok ne otpadne pupak, od čega svi roditelji strahuju. Ali, retko kada se posete završe na tom broju, uglavnom ih je više. Vikendom se dežura, kako bi se zbrinule i one bebe i majke koje iz porodilišta izađu tim danima.  

Opština, takođe, ima i svog terenskog pedijatra. Celokupan rad, vezan za sve kategorije stanovništva, timski je organizovan, na principu: lekar-sestra-patronažna sestra. Tako da za sve što lekaru nije jasno, on ima u kartonu ispred sebe. Kada su u pitanju bebe, svaka od nas ima «knjigu beba», u kojoj se vodi evidencija prilikom  svake posete.

Saveti za celu porodicu

Međutim, daleko od toga da se patronažne sestre bave samo tehničkim stvarima kao što je obrađivanje pupka i kupanje bebe.

- Pri dolasku u nečiju kuću se «snima» situacija - kakvi su međuljudski odnosi. Uvek se insistira na tome da oba roditelja budu prisutna i da uče kako da neguju svoje dete. Babama se kaže da služe za druge stvari (kao što je davanje para, na primer), dok roditelji brinu i donose odluke vezane za svoje dete. Dobro je što se očevi sve više uključuju u rad oko deteta, na taj način se više  razvija emocionalna naklonost kod njih, nego kada bi to radio neko sa strane. Kada su sami u tome, parovi se bolje organizuju, dok dete od početka stvara svest o članovima svoje najuže porodice. Naše insistiranje na ovakvoj organizaciji uglavnom urodi plodom.

Posete u prvih mesec dana

U prvom mesecu bebinog života, akcenat se stavlja na obradu pupka, kupanje, sređivanje bebe nakon kupanja, insistiranje na dojenju i praćenje dojenja, bebino i mamino raspoloženje, kao i na opštu atmosferu koja vlada u porodici. Pri prvoj poseti, majke dobiju puno informacija, iako postoji svest o tome da one ne mogu sve da zapamte. Zato im patronažne sestre ostavljaju telefon, ukoliko im zatreba njihova pomoć, i skreću pažnju da zapisuju svako pitanje kojeg se sete.

Očekivana faza plača

Činjenica je da žena, dok je u drugom stanju, razmišlja samo o činu porođaja. Kada se to napokon završi i beba dođe na svet, nastaje zbunjenost, strah od nepoznatog, nesigurnost... U tim trenucima je patronažna sestra za mladu majku isto što i Deda Mraz za malo dete.

- Porodilje su veoma razdražljive i plačljive. Obično fazu plača odrade još u porodilištu, tako da ih pri prvom susretu pitam da li su je imale. Ukoliko je odgovor negativan, nagovestim im da je očekuju. Nekada se, jednostavno, rasplaču na direktan pogled u oči. Hormoni tada čuda čine, i žene u tom periodu često ne prepoznaju sebe. U njima postoji želja za izolacijom, kao i reakcije na neke stvari na koje u životu ne bi reagovale, ali im u tom momentu smetaju, iako i same ne znaju zašto. Česta je pojava da u tim danima majka počne da plače čim čuje plač svog deteta. Ono što je veoma važno za uspešan rad patronažne sestre jeste da ona zadobije poverenje porodice, da na nju gledaju kao na porodičnog prijatelja. Da bi, samim tim, mogla lakše da opusti, uputi i nauči roditelje o onome što je neophodno da znaju.

Važne teme za roditelje: pupak, dojenje, kupanje

Najčešće teme, kojima su roditelji najviše okupirani u prvim fazama života svog čeda, jesu: pupak, dojenje i kupanje.

Pupak

Prema rečima patronažne sestre Smilje Blažić, majkama se od početka govori da se pupak ne seče, već da sam otpada, i da je to najprirodnija stvar. Međutim, ima žena koje toliko traumatično shvataju ovaj proces, da svojim reakcijama dovedu do komičnih situacija. Jedan od takvih događaja je i slučaj neiskusne, preplašene mame, koja je svom detetu otpali pupak zalepila i vratila na svoje mesto. Nekad se čak dešava da žene, ukoliko ne uspeju da dobiju patronažnu sestru, zbog normalno otpalog pupka završe na klinici.

Dojenje

Svest o tome da je majčino mleko nektar zdravlja, sve je više prisutnija među ženama. Zato su one sve upornije da što duže doje svoje dete. Patronažne sestre ih upućuju u tehnike dojenja i negovanja grudi i bradavica, kako ne bi došlo do mogućih komplikacija, a takođe ih ohrabruju da istraju u dojenju. Samim tim, sve je manje žena koje namerno prekidaju dojenje, mada ih i dalje ima.

- Ukoliko će žena da «ode u psihozu» zato što više ne može da podnese dojenje, onda je bolje da ga prekine. Žene koje su sklone ovakvim postupcima su obično konformisti i nastoje da i posle porođaja nastave da žive životom kakav su vodile dok nisu postale majke, prepuštajući brigu o detetu nekom drugom. Takve majke se obično odluče za uzimanje tableta za prekidanje dojenja. Međutim, insistiranje na dojenju nije slučajno, jer se ovakvim načinom ishrane udaraju temelji fizičkog, ali i intelektualnog razvoja deteta. Preventiva je važna od samog rođenja.

Na svu sreću, pomenuti tip žena je u manjini. Za razliku od njih, ima majki koje toliko žele da doje svoju bebu, da zapadaju u drugu krajnost - uporno daju detetu da sisa iz dojke u kojoj nema ništa. U ovakvim slučajevima, patronažne sestre govore: «Dojenje jeste najzdravije, ali je najvažnije da dete ne sme da bude gladno».

Za majke koje imaju mleka i žele da doje, najvažnija je smirenost i dobro raspoloženje kada su u blizini deteta, kao i dok ono sisa. Ukoliko je majka nervozna, to se prenosi i na dete, pa se dešava da ono odbija da sisa. Patronažne sestre imaju običaj da kažu novopečenim majkama: «Mleko iz glave izlazi, a na sisu samo dolazi». Zbog nervoze, majka može i da izgubi mleko.

Sledeći problem vezan za dojenje jeste konstantna strepnja mnogih majki da li je dete popilo dovoljnu količinu mleka. Tada se mamama objašnjava da se ta količina ne meri brojem podoja, već načinom ponašanja deteta: ako je mirno, lepo podrigne nakon podoja i potom spava bar dva sata - ono je sito.

Kupanje

Za «problem» kupanja, naša sagovornica kaže da je uglavnom u pitanju strah roditelja. Samim tim se nastoji da se oni što više opuste, kako bi se kod njih što pre razvio osećaj rutine. Upravo zato se insistira da oni što pre preuzmu kupanje, dok sestra stoji sa strane i nadgleda ih. Nekada se čak roditelji uhvate «na prevaru», pa im se da dete, a da oni nisu ni «svesni» da ga drže.

- Imala sam slučaj oca koji me je snimao kamerom dok sam kupala dete, da bi kasnije gledao snimak i tako savlađivao tehniku kupanja. Začudio se kada je video da cela procedura ne traje ni dva minuta. Inače, kada roditelji prvi put kupaju dete, to zna da potraje i preko sat vremena, ali je svakim danom sve kraće, pa im je patronažna sestra na kraju potrebna samo radi pupka.

Kada se završi prvi «talas» najneophodnijih poseta, patronažna sestra obilazi svoje bebe i kasnije, kada uđu u treći mesec života.  Proverava da li je bilo konrole kukova, da li dete još uvek sisa i da li je počelo da dobija vakcine. Kada beba napuni šest meseci, akcenat je na ishrani - šta se i kako jede u kom mesecu života. Nakon toga, sestra više ne obilazi bebu, već veliko dete, koje je napunilo dve, odnosno četiri godine.

Zašto široki povoj?

Sve je više majki koje se bune protiv širokog povoja. Prema rečima patronažne sestre Smilje, dostupnost informacija putem Interneta i saznanje da se to u svetu uglavnom više ne primenjuje, dovele su do toga da žene u sve većem broju odbijaju da na klasičan način povijaju svoje bebe. Međutim, razlog insistiranja stručnjaka na takvom načinu povijanja je zbog toga što smatraju da živimo na području koje je «pogodno» za nastanak raznih devijacija kukova. Naime, od trenutka kada je široki povoj postao praksa, broj iščašenja kukova je znatno manji. Iako se granica korišćenja takvog povoja pomerila (prva je bila do osam, devet meseci, a sada je šest), lekari i dalje insistiraju na ovoj meri predostrožnosti.

Majke uglavnom slušaju iz straha. Mnoge od njih ne mogu da odluče šta da urade, tako da bebi povremeno skinu široki povoj, u neko doba dana, pa ga nakon toga ponovo vrate. Letnji dani su najveći problem, zbog vrućine, tada se majke najviše žale. Međutim, najviše se upozoravaju majke ženske dece, jer su kukovi devojčica osetljiviji, a jednog dana i same treba da budu majke i da bez problema nose i rađaju zdravu decu.

Nestašne trudnice i neodgovorne porodilje

U domen rada sa trudnicama spada zdravstveno vaspitanje, kroz redovne kontrole u savetovalištima za trudnice, škole za trudnice, psihofizičke pripreme za porođaj, higijensko-dijetetski režim u trudnoći (ishrana, lična higijena usta, zuba, dojke, odeća, obuća...), upozoravanje na štetnost duvana, alkohola, droga... Takođe, tu je i kontrola zdravstvenog stanja buduće majke - obavezno je merenje krvnog pritiska, pulsa, telesne mase, pregled dojki i bradavica, kao i praćenje načina života.

Žene se pripremaju i obučavaju i za sticanje praktičnih veština, kao što su: priprema prostora i opreme za smeštaj porodilje i novorođenčeta, nega bebe, pravilna ishrana i priprema obroka, provera nege dojki i bradavica - priprema za dojenje, samopregled - samonega... Naravno, tu je i organizacija pomoći u saradnji sa zajednicom - sa zdravstvenom službom, službom socijalne zaštite, humanitarnim organizacijama...

Ovo sve važi ukoliko patronažne sestre uspeju da dopru do trudnice. Naime, do mnogih budućih mama je veoma teško doći, jer su toliko aktivne da stručna služba nikako ne može da dođe do njih, tačnije da ih nađe kod kuće. 

Isti problem se dešava i sa porodiljama. U Gradski zavod za javno zdravlje dolaze podaci o ženama koje su otpuštene iz porodilišta, a odatle se šalju podaci opštinama kojima one pripadaju. Na osnovu toga se dele područja patronažnim sestrama. Nakon što se razvrstaju otpusti, svaka patronažna sestra uzima svoj mikroreon. Međutim, čest je slučaj da žena ne ostavi «pravu» adresu, odnosno onu na kojoj će biti posle porođaja, pa tu dolazi do propusta. Uglavnom je to slučaj kada ode kod svoje majke dok joj ne prođu babine, a to ne prijavi. U drugoj grupi su žene (obično podstanari) koje se sa prvim detetom porode na jednoj adresi, nakon čega se odsele, a da pritom zvanično ne promene mesto svoje lokacije.                                     

Jelena Žunić