Tatjana Černiševa iz Belorusije ima 34 godine, a njen sin Kiril ima deset. Kada je imao godinu i po, lekari su dečaku dijagnostikovali autizam u detinjstvu, objašnjavajući njegovim uplašenim i zbunjenim roditeljima da se jednostavno "brinu o detetu". Niko nije baš objasnio kako se ponašati sa sinom koji se odjednom zatvorio od celog sveta. Tatjana je odlučila da podeli svoju priču i istakne kroz šta prolaze porodice koje odgajaju decu sa takvom dijagnozom.

Lekari su me ubeđivali da je sve u redu

"Muž i ja smo planirali dete, beba je bila željena. Trudnoća je bila potpuno normalna. Nije bilo preduslova da se rodi dete sa smetnjama u razvoju, iako smo suprug i ja za svaki slučaj radili čak i prenatalni test.

Prvih godinu i po dana Kiril je bio sasvim obična beba, već je počeo da govori. Jedina stvar koja je bila alarmantna su česte grčeve i bolovi u stomaku kod deteta. Jednog dana, stomak je počeo da ga boli toliko da sam se uplašila i otišla kod lekara. Lekari su me ubeđivali da ništa nije u redu, sugerisali su da dete ima upalu slepog creva, ali ništa nije potvrđeno.

Proveli smo dan u bolnici, a kada smo stigli kući... Kiril je postao drugačiji: zatvorio se u sebe, prestao je da obraća pažnju na baku i dedu, prepoznajući samo mene i mog muža, postao je veoma hirovit i počeo da se najviše plaši. Obične stvari poput snega ili trave bi ga plašile. Seo bi u kutiju za igračke i mogao tako da sedi ceo dan, a odlazak u goste sa njim postao je jednostavno nemoguć, jer je stalno padao u histeriju. Veštine koje je stekao moj sin počele su da nestaju bukvalno pred našim očima.

Lekari su me uveravali se džabe brinem i da je sa detetom sve u redu. Kao, baš sam se jako uplašio u bolnici i čim ode u vrtić, sve će se vratiti u normalu. Ali i sama sam shvatila da se mom dečaku nešto dogodilo.

Spremite se roditelji, ne možete ništa da uradite

Odvela sam Kirila u Minsk, gde mu je dijagnostikovan dečiji autizam. Prepisali su gomilu nootropika - lekova koji poboljšavaju misaone procese, ali lekovi nisu uticali na stanje deteta. Lekari su jednostavno slegnuli ramenima: ovo je autizam, spremite se roditelji, ne možete ništa, radite sa detetom. Ali niko nije mogao da objasni kako se to radi i šta tačno treba da se uradi.

Psihološki mi je bilo jako teško. Bila sam zbunjena. Bilo je teško prihvatiti činjenicu da moj sin ima poremećaj. Sada shvatam koliko je to bilo glupo, ali kada sam saznala za dijagnozu, bilo me je sramota. Bilo me je sramota da se vozim sa Kirilom autobusom, bilo me je sramota da idem u posetu nekome, jer sam se plašila da ne izazove neprijatnosti drugima, plašila sam se da me osude...

I više puta sam morala da se nosim sa negativnim reakcijama ljudi na moje dete. Obično u autobusima. Jednom, kada je Kiril bio hirovit, jedna starija žena je počela da me zamera što nisam vaspitala svoje dete, vičući: "Pošaljite ga u internat" Drugi putnik se zauzeo za mene rekavši da mi je dete invalid. Odmah se smirila i ućutala. Očigledno društvo jednostavno ne zna za ovaj problem. Generalno, ne pričamo mnogo o osobama sa invaliditetom.

Ako je red poremećen, odmah počinje da se nervira

Deca sa autizmom žive u svom svetu. Zbog toga, s vremena na vreme moj sin želi da bude sam i zaključava se u svoju sobu. I takva deca su fiksirana na idealan red. Sve igračke i knjige moraju biti strogo na svojim mestima. Kiril sam sređuje svoje stvari po policama, a ako se ovaj red poremeti, odmah počinje da se nervira.

Kiril već drugu godinu ide u školu, uči u integrisanom odeljenju. U školu idemo taksijem. Skupo, ali Kiril bi mogao uspaničiti u prepunom autobusu. Moj sin mnogo voli školu: u sedam ujutru je već potpuno spreman i jedva čeka da vidi svog druga, drugara iz razreda sa kojim se igra. Neverovatno sam srećna zbog ovoga, jer je ranije Kiril u suštini samo posmatrao decu sa strane.

Kiril mnogo voli muziku, voli da peva, svira sintisajzer - za sada samo po sluhu, pošto ne zna note. Rečeno nam je da ima dobar sluh, pa smo odlučili da to razvijemo u njemu.

Svakog dana pišem Kirilu raspored kako bi mogao jasno da vidi i razume šta je njegova dnevna rutina. Uveče zajedno radimo domaćezadatke i opuštamo se. Šetamo parkom. U proleće i leto Kiril vozi rolere.

Ja sam realista i razumem da se autizam ne može izlečiti i Kiril će morati da živi sa ovom bolešću. Ali moguće je ispraviti ponašanje dece sa autizmom. Prošle godine sam saznala da je otvorena filijala jednog od privatnih centara, gde su se bavili takvim prilagođavanjem. I pomoglo je! Kirilovo ponašanje je počelo da se menja, dečak je postao smireniji, opušteniji i prestao je da bude hirovit kada, na primer, odemo u prodavnicu. Želim da verujem da će stvari u budućnosti biti samo bolje.

Moj glavni zadatak kao majke je da naučim sina da živi u društvu, kako bi i sam mogao da ode u prodavnicu, da sam kuva, kako bi ubuduće imao posao. Za mene je Kiril najobičnije dete, koje mnogo volim!

(Yumama)