Protekle nedelje priča o plemenitom dečaku koji posle škole u parku u kom se njegovi vršnjaci igraju, prodaje krofne koje pravi njegova majka, a od zarađenog novca kupuju probor za školu za njega i njegova dva brata, osvojila je srca svih nas.

Ova priča ima specifičnu težinu zbog teške materijale situacije, ali je istovremeno veoma poučna, nevezano da finansijski aspekt.

Određene osobine dolaze vremenom i stičemo ih radom. A da li je bolje po čoveka ako se u njemu radne navike pojave ili probude dok je još dete? Da li roditelji mogu da utiču na razvoj tih osobina ukoliko nekako uposle svoje dete? Šta mu te navike mogu doneti kasnije u životu? Ili ipak treba da puste decu da se samo igraju i što duže budu deca?

Na ovu temu za Yumamu priča dečji psiholog Jelena Krstić Anđelković.

"Cilj obrazovanja deteta u ranom detinjstvu ne bi trebalo da bude zatrpavanje dece činjenicama iz unapred određenog programa učenja, nego da se probudi i neguje detetova prirodna želja za učenjem" – Marija Montesori

Osamostaljivanje prema uzrastu

Od najranijeg uzrasta treba negovati, podsticati i usmeravati detetovu prirodnu radoznalost. Detetu treba nuditi objašnjenja koja su svrsishodna i koja ono može da razume. Od samog početka dete treba upoznavati sa realnim životom, posledicama, obavezama, naravno u skladu sa uzrastom na kojem se dete nalazi. Princip zadovoljstva i princip realnosti se stalno moraju smenjivati u vaspitavanju deteta. 

Namerno sam na samom početku istakla reči Marije Montesori, koja ističe važnost  osamostaljivanja deteta. Na najranijem uzrastu detetu treba obezbediti raznovrsnu sredinu u kojoj osim igračaka ima knjiga koje su prilagođene njegovom uzrastu, didaktičkih igračaka ili napravljenih činija i posuda za ređanje, sortiranje, presipanje.

Detetu se prvo kaže šta će se raditi, pokaže mu se polako i tako da jasno vidi kako se nešto radi (na primer, kako se korpica sa hlebom nosi i stavlja na sto) i onda se pusti da to uvežbava. Uključiti ga u svakodnevne kućne aktivnosti, kao što su brisanje prašine, postavljanje stola, skidanje obuće i druge aktivnosti za koje je dete zainteresovano.

Ove i druge principe treba negovati i kasnije. Upravo je osamostaljivanje deteta ono što želimo za svoje dete, pa tako i vaspitanje od samog starta treba usmeravati ka tome. Dete učimo jednostavnim aktivnostima ka onim sve složenijim, detetu dajemo odgovornosti prvo one male pa sve veće i veće, poverenje u dete kao I poštovanje ličnosti deteta sve je to podjednako važno na ovom putu usvajanja radnih navika kod deteta. Za dete je dobro da se oseća svrsishodno, da je radno angažovano, da doprinosi nečemu, zato je svaku izvršenu aktivnost potrebno uvažavati, afirmirati, pa i nagraditi u skadu sa situacijom. 

Korisnost ranog osamostaljivanja 

Ako se osvrnemo i na vreme u kome živimo, svakako da je učenje praktičnim aktivnostima, osamostaljivanje, pa i materijalno osamostaljivanje deteta jako korisno za dete na više načina. Dete se rano uči radnim zadacima, uči da ceni vrednost novca, učenja škole da bi se steklo bolje zanimanje, uči se upornosti, izdržljivosti, razvija socijalne veštine i tako dalje u zavisnosti od radnog zadatka na kome je dete ili mladi čovek angažovan.

Svakako da u zavisnosti od uzrasta deteta i osobina ličnosti, treba biti oprezan i ne gušiti detetovu prirodnu zainteresovanost za igru, afinitete za druge aktivnosti i slično. Pravu meru na kraju krajevu određuje svaki roditelj za sebe u odnosu na ono šta želi za svoje dete i kakve osobine i navike želi da razvije kod svog deteta.