Neprijatni događaji za decu imaju jači intenzitet, jer beba još uvek nema iskustvo koje bi joj pojasnilo u kakvom svetu živi. Poznato je da beba u svojoj prvoj godini dana svet doživljava kao prijatno ili, pak, neprijatno mesto - u zavisnosti od toga u kolikoj meri su zadovoljene njene potrebe. Ove potrebe ne podrazumevaju samo hranjenje ili presvlačenje, već i potrebu za pažnjom, dodirom, maženjem. Tako, ukoliko beba u prvih godinu dana stekne iskustvo da je svet prijatno mesto, jer su njene potrebe zadovoljene - može se očekivati da će ovo nesvesno upamćeno iskustvo doprineti formiranju optimističkog pogleda na sopstveno okruženje. Za razliku od njih, deca koja su ostala uskraćena u svojim potrebama iz najranijeg detinjstva, razvijaju se u pesimiste.

Šta možete da uradite kako biste pomogli detetu koje je preživelo traumu?

Ukoliko je vaša beba ili dete plašljivo usled doživljene traume, pokušajte da:

- pružite utočište. Ako ste u mogućnosti, nemojte dozvoliti da se isti traumatični događaj ponovi.

- prekinite lanac nezadovoljstva. Ono neprijatno što je doživelo vaše dete, predstavlja svojevrsnu traumu i za vas. Važno je da pokušate da prekinete «lanac nezadovoljstva». Naime, kada dete jednom prevaziđe svoju traumu, za njega može ostati stresan način na koji o tome vi još uvek govorite ili doživljavate.

- okružite dete sigurnošću. Okružite dete sigurnošću, mirnom atmosferom, pažnjom. Pronađite vaše rituale od kojih nećete odstupati. To je jedan od načina da ubedite dete da se određena sigurnost i zadovoljstvo u vašem porodičnom okruženju podrazumevaju.

- uključite druge ljude. U prevazilaženje doživljene traume uključite više osoba (tata, baka, deda, tetke, prijatelji...) - u koje i vi i dete imate poverenja. Kada dete stekne iskustvo da se mnogo odraslih osoba brine o njemu na adekvatan način, sa razumevanjem, toplinom i ljubavlju, steći će osećaj sigurnosti. Ipak, nemojte preterati. Za uspostavljanje jednom narušene sigurnosti, najvažniji odnos je jedan prema jedan, odnosno odnos između vas i deteta.

- razgovarajte. U zavisnosti od uzrasta deteta, moguće je da ćete biti "pritisnuti" neprijatnim pitanjima. Na primer, ukoliko je vaše dete zapamtilo da je neko vama blizak (tata, deda, vaš partner) udario vas ili dete, postavljaće pitanja o tom događaju. Ponudite što je moguće iskrenije odgovore, ali primerene dečjem uzrastu. Budite staloženi i koncentrisani. Objasnite da takvo ponašanje od te osobe niste očekivali, da ste bili veoma povređeni, ali da ste sada odlučni u tome da nećete dozvoliti da se isto to ponašanje ponovi.

- pokažite strpljenje. I vama, kao odrasloj osobi, potrebno je vreme da neko traumatično iskustvo zaboravite ili prevaziđete. Nemojte očekivati drugačije ponašanje od svog deteta. Zapravo, deci je umnogome i teže. Ona ne poseduju informacije koje vi poznajete: da li će se takvo ponašanje ponoviti, da li vi kao odrasla osoba imate «moć» da to sprečite, da li ćete isto ponašanje vi tolerisati kao «normalno», pa ga možda na detetu sutra i sami primeniti...

- recite: "ti nisi kriv". Napasnici često stvaraju osećaj krivice kod deteta govoreći: "Ti si loš, ti si ovo zaslužio. Ako ovo ikada ikome poveriš, ja ću povrediti tebe (ili tvoju mamu...)". Oni pretnjama još više zastrašuju dete i pojačavaju kod njega osećaj krivice. Iako se vama podrazumeva da vaše dete nije ni sa čim izazvalo traumu koju je doživelo, to ne znači da se isto podrazumeva i njemu. Morate mu reći, tačnije - govoriti onoliko dugo koliko je potrebno da bi vam poverovalo. Budite jasni i određeni: "Ti nisi kriv. Nisi mogao znati da će se to dogoditi. Ti si dete. Nisi odgovoran. To nije smelo da ti se dogodi. Ja tebi verujem. Znam da ti je bilo teško da mi sve ovo ispričaš, ali mi je drago što si mi rekao».

- da li postojinova prilika? Podrazumeva se da iz detetovog života treba da eliminišete traumu koja je kod njega izazvala strah. Jasno, trauma nije kada neko drugo dete vaše dete gurne ili udari. To je samo neprijatan događaj, a u interesu vašeg deteta nije da to drugo dete potpuno "zaboravi" ili udalji iz svog okruženja, već da nauči da se izbori sa budućim, mogućim sličnim situacijama. Međutim, ponekad traumu nije lako zauvek isključiti. Ukoliko je trauma povezana sa nekim članom porodice, i vi - kao odrasla osoba, imaćete dilemu: kako ćete se postaviti prema toj osobi ubuduće, da li ćete joj dozvoliti novu priliku ili ne?  

Sunđeri i za dobro i za loše

Postoji izreka da deca "upijaju kao sunđeri". Naime, događaji se u njihovom životu smenjuju velikom brzinom, a nedostatak iskustva utiče da se oni skladište u memoriji, umesto da se kao kod odraslih smenjuju (jedan novi događaj "briše" prethodni, ukoliko je taj prethodni više puta doživljen). Ipak, iako ideju da "deca sve upijaju" najviše pominju roditelji koji decu opterete vanvrtićkim ili vanškolskim aktivnostima (u kontekstu da deci treba ponuditi što više raznovrsnih sadržaja) - zaboravlja se da, kao što upijaju ono pozitivno, deca upijaju i ono negativno. Odnosno, upiće i vašu nervozu, vašu nesigurnost, vašu viku, vaš način kažnjavanja... Sve to može biti izvor traume za njega.

Hoće li dete zaboraviti traumu i kada?

Svoje dete ćete osnažiti ukoliko sebe disciplinujete da ga ne prezaštićujete, a njega naučite veštinama samoodbrane. Šta to, konkretno znači?

*Ne prezaštićujte dete. U zavisnosti od težine traume, uzrasta deteta, njegove emocionalne zrelosti i mnogih drugih faktora, zavisi koliko će vremena biti potrebno, kao i vašeg strpljenja i upornosti - da jednu traumu prevaziđete.  Upravo zato, kada jednom uspete da je prebrodite, bićete u iskušenju da svoje dete stalno prezaštićujete. Odnosno, vaša briga da mu se ništa slično ne ponovi, uticaće da formirate neku vrstu «staklenog zvona» i pokušate da svoje dete lišite svih budućih neprijatnosti. Međutim, u detetovom interesu nije da bude izolovano od svega negativnog, već da nauči da se sa njim izbori. 

*Naučite dete samoodbrani. Verbalna samoodbrana podrazumeva jasno i glasno izražavanje: NE, NEĆU, NE DAM, NE MOŽE... Nažalost, to više nisu «ružne reči», kako smo navikli da decu vaspitavamo, već reči kojima ih učimo da odbijaju iskušenja, provokacije... Neverbalna samoodbrana će omogućiti vašem detetu pravo da udari, ugrize, ogrebe... kada se nađe u situaciji da mora fizički da se odbrani.

*Ohrabrite dete da priča. Što je stresnije i konfuznije ono što se detetu događa - to je za njega teže da se poveri i o tome razgovara. Tražiti pomoć od osobe kojoj veruje, priznati ono što ga povređuje - jeste prvi, ali možda i najteži korak. Nažalost, za mnogu decu ovaj korak je toliko težak da ga ne učine nikada. Utoliko je važnije da pomognete i ohrabrite svoje dete. Recite mu: "Možda ti je nekada bilo teško da sa mnom razgovaraš. Možda misliš da te neću razumeti, ili da ti neću verovati. Želim da znaš da kad god imaš neku tajnu, neprijatno ti je ili se stidiš da o nečemu govoriš sa mnom, ja ću biti tu, za tebe. U mene možeš imati poverenja. Ja sam uvek na tvojoj strani". Međutim, kada je dete malo, pa svoju tajnu ne ume da vam verbalno izrazi, ili je ona preteška i za njega samog, do odgovora dođite drugim putem. Pokušajte kroz crtanje ili modelovanjem (pravljenjem figura) da ga podstakente da se "otvori". Ako na nešto konkretno sumnjate, ponudite mu priču koju ste sami izmislili, i koja za glavnog junaka ima lik sa kojim se dete može lako identifikovati. Dobri povodi za razgovor su i filmovi koje zajedno gledate.

*Ostanite uporni. Deca misle da će biti izolovana i manje voljena ako se sazna za ono što im se dešava. Veruju da će njihov košmar nestati ako se o tome ništa ne sazna. Detetu je potrebna ogromna hrabrost da izađe iz tog začaranog kruga, kao i vaše beskrajno strpljenje i podrška. Možda će biti potrebno da neke rečenice ohrabrenja i podrške izgovarate mnogo puta pre nego što vam dete poveruje. Ukoliko ne uspete samostalno, potražite pomoć stručnjaka. U svakom slučaju, ne odustajte.

Mazite svoju decu

Upravo zato, prva i osnovna preporuka mladim roditeljima jeste:mazite svoju decu. Ljubav u detinjstvu je osnova za kasniji razvoj samopouzdanja, formiranja pozitivne slike o sebi. Obaspite ih ljubavlju i nežnošću i ne brinite da ćete ih tako učiniti razmaženim. Ne možete preterati. Ne možete pogrešiti.

Jelena Holcer, pedagog