Prvi put sam se tetovirala kada sam imala 18 godina. Volela bih da kažem da sam imala želju da to uradim ili bar da sam želela samo da budem kul, ali ne. Ne. Jednostavno sam želela tetovažu zato što se moja mama tome protivila.

Nekoliko minuta sam prelistavala sveske sa tetovažama kako bih izabrala onu pravu, a nekoliko minuta je dovoljno da donesete neku važnu životnu odluku, zar ne? Kada se pred mojim očima pojavila ogromna istetovirana pojava i pitala me da li mi treba pomoć, sledila sam se - samo sam prstom pokazala na prvu tetovažu koju sam ugledala u svesci i zatvorila je. U pitanju je bio crni krst sa žutom ružom isprepletenom preko.

Čovek je pokušao da razgovora sa mnom o izboru koji sam napravila zbog toga što pod a) nisam bila religiozna - uopšte! b) Pitala sam ga da sličicu istetovira na mojim leđima. Zapravo u pitanju je donji deo leđa, mesto koje se može videti samo kada se skinem ili obučem najmanji bikini.

Od tada sam uradila još nekoliko tetovaža. Zapravo, na neki način sam postala zavisnik od tetovaža. Ne mogu tačno ni da kažem koliko ih imam - 14 pirsinga i tetovaža kojima se ne zna broj. Ali znate šta? Bez obzira koliko na svom telu imam pirsinga i sličica, svojoj ćerki neću bušiti uši! Tako je - devojka sa do pola obrijanom glavom, kosom ofarbanom u otkačenu boju i sasvim alternativnim stajlingom ne želi svojoj dvogodišnjakinji da stavi minđušice na uši.

I pre nego što je moja devojčica uopšte počela da sedi i puzi, mnogi prijatelji i članovi porodice ispitivali su me kada ću joj probušiti uši, iznenađeni uopšte kako to do sada još uvek nisam uradila. Naravno, pored svih mojih pirsinga i tetovaža... 

Mnoge od ovih osoba su me ispitivale i šta mi znači sve to na telu, kao i zašto sam baš izabrala tu farbu za kosu. I dok sam mogla da ih ućutkam sa jednim prostim - “to se vas ne tiče” ili pak “da, imam u planu, samo čekam da moja devojčica napuni tri godine, pa ću joj odjednom uraditi i tetovažu i nekoliko pirsinga” - iskreno sam odgovorila da to nije nešto što sam imala u planu. Ono čime se većina vodi jeste da ako sam ja takva, takvo će biti i moje dete, a upravo je to razlog zbog kojeg ne želim da joj izbušim uši. Isključivo ona može da odluči šta želi da uradi sa svojim telom, a ta odluka dolazi sa godinama, sa zrelošću.

Ali to su samo uši. Kada sam ja bila mala, moja mama mi je sama izbušila uši uz pomoć igle i leda.

Da, u pravu ste to su samo uši. Ali to su samo uši moje ćerke. Ona će odlučiti šta želi da radi sa njima. Vidite, sve moje tetovaže i pirsinzi bili su moja odluka, možda ne baš najpametnija, ali svakako moja.

Ako moja ćerka dođe sa šest, sedam ili deset godina i kaže mi da želi da probuši uši, najpre ću sa njom o tome razgovarati, a onda je i odvesti na neko provereno mesto gde to rade stručnjaci. Ali neću je forsirati da to uradi ili, još gore, donositi takve odluke umesto nje. 

I dok bi prelslatke, šljašteće minđušice izgledale savršeno na njenom malom licu, one je ne bi usrećile, bar ne za sad.