Stabilna sredina u biološkoj porodici najprirodnija je i najzdravija sredina za svako dete. Ali ukoliko se u porodici pojave problemi koji ne mogu da se reše ni uz podršku i stručnu pomoć, ako ta familija ne može praktično da unapredi svoje roditeljske kompetencije da se najmlađim članovima ne ugrožava razvoj, jako je važno da se uključe stručnjaci i da oni brzo deluju.

Čim se prepozna problem za dete je najvažnije da ne ostaje u porodici gde je maltretirano, zlostavljano i gde trpi. Spas je usvojenje, odnosno premeštanje najmlađeg člana u novu, stabilnu i jaku porodicu gde će dobiti trajni smeštaj, taštitu, ljubav, pripadnost i sve ono što bi trebalo da ima u biološkoj porodici. To se, naravno odnosi i na napuštenu decu, jer i ona potiču iz problematičnih porodica.

Kada nema uslova za usvojenje dete odlazi u hraniteljsku porodicu, a ako ni to nije moguće, ono odlazi u dom. To je najmanje prihvatljiva opcija, ali inostrana istraživanja pokazuju da je i ustanova bolje rešenje od loše biološke porodice ili prepuštenost ulici.

"Takođe je jako važno da to bude u što mlađem uzrastu, jer nevoljeno dete sa jednom do dve godine već počinje da gubi poverenje u odrasle. Dete je malo i ne može da kaže, ali ono oseća", tvrdi Branka Radojević, psiholog iz Asocijacije za alternativno porodično staranje o deci "Familija". 

Kada dete u prvoj godini ode na usvojenje, njegov razvoj je najčešće uredan. Do osme godine kod mališana bi trebalo da se nadoknadi sve ono što može da ostavi posledice na njegov život. Loša iskustva iz najranijeg perioda bacaju senku na ceo budući život. 

Do 2005. godine usvajalo se oko 200 mališana godišnje, ali onda je nastao zastoj, te je 2005. godine usvojeno samo 80oro dece. Do prošle godine je nešto više od sto mališana nalazilo put do usvojitelja, a od

2014. taj broj se ponovo povećao na oko 200 dece.

"Kada su deca usvojena u kasnijem uzrastu teško se snalaze i jedni i drugi. Kod dece stalno postoji strah. Često ne mogu da ostvare očekivane rezultate, u školi pre svega. I kada to ne može, dete beži u probleme jer i to je neki način da se istakne. Oni su često i hiperaktivni. Usvojitelji moraju da smanje svoja očekivanja, najvažnije je da dete uradi šta može i da se ne kvari odnos sa usvojiteljima. Zato usvojitelji moraju da se pripremaju i taj pripremni period treba produžiti", smatra Branka Radivojević, i dodaje:

"Uvek se nameće pitanje da li detetu treba reći da je usvojeno. Odgovor je da - treba, i to prvi put već u uzrastu od tri, četiri godine. Oni već u tom u tom dobu gledaju filmove i imaju neka saznanja. Važno je biti otvoren za sva pitanja dece, i sve treba saopštavati jasno i sa porukama ljubavi. Usvojitelj treba da vodi računa i kome priča da je dete usvojeno, jer sredina nije uvek dovoljno edukovana da to prihvati, čak ni u obdaništima, a kamoli u komšiluku."