Bavljenje sportom je, sa jedne strane, prilika da se dete socijalizuje. Ali, ako program podstiče rivalstvo ili favorizuje pobedu, dete će - umesto kroz pozitivna, da prođe kroz mnoga negativna iskustva.

Da bi roditelji zaštitili dete od negativnih uticaja, pre svega moraju da budu dobro informisani o svim aspektima bavljenja sportom. Njihov motiv bi prvenstveno morao da bude pravilan rast i razvoj mališana, nikako postizanje značajnih rezultata ili materijalna dobit. Takođe, ne treba zanemariti ni faktore kao što su pogrešan izbor sporta, nestručan rad trenera, prevelike ambicije roditelja, neprimereno ponašanje odraslih koji su uključeni u rad sa decom.

Deformiteti u porastu

Da su u današnje vreme deca nedovoljno fizički aktivna, vidi se po visokom procentu deformiteta stopala i kičme kod dece predškolskog uzrasta. Do pre samo 15 godina, bilo je 15 odsto dece sa ravnim stopalima, dok ih je sada preko 75 odsto - što nikako drugačije ne može da se tumači nego kao poremećaj. Ako neko ima ravna stopala, već ima umanjene mogućnosti da postigne visoke sportske rezultate.

Do nedavno, decu sa lošim držanjem su zdravstveni radnici upućivali na bavljenje nekim sportom - mnoga od njih su postala uspešni sportisti, pre svega plivači. Danas je situacija drugačija. Treneri raznih klubova, čak i plivačkih, šalju decu na korektivnu gimnastiku - da ojačaju mišiće, steknu fizičku kondiciju, nauče da trče - kako bi uopšte mogla nešto da treniraju. Blagovremena prevencija i korekcija postojećih deformiteta je preduslov za uspešno bavljenje sportom.

Želja za druženjem sa vršnjacima

Određivanje starosne granice kada dete može nešto da trenira, nije ni striktno niti jednostavno. Zavisi od mnogo faktora: od motiva deteta, njegove psihofizičke zrelosti, vrste sporta i njegovih karakteristika, zahteva trenera, tipa takmičenja, rizika od povreda, štetnih posledica po rast i razvoj…

Kada pitamo decu zašto se bave sportom, uglavnom kažu da je to zbog druženja sa drugom decom, kao i zbog toga što je zabavno. Najraniji uzrast kada pokazuju interesovanje za sport, jeste sa navršenih pet godina. Mlađa deca nisu u stanju da se igraju po pravilima, a sport upravo podrazumeva poštovanje određenih pravila.

Do pete godine, mališani bi trebalo da kroz slobodnu igru usavršavaju motoričke veštine. Sva deca do tada mogu da nauče da voze bicikl i rolere, da plivaju, klizaju, kao i osnove skijanja. Sa tim veštinama, spremna su da se u uzrastu od pete do dvanaeste godine bave bazičnim sportovima - plivanjem, lakom atletikom i gimnastikom, a tek nakon toga sportovima sa loptom (odbojka, rukomet, košarka, fudbal).

Premalo fizičke aktivnost

Dete je motivisano da se bavi sportom kada ima potrebu da se poredi sa drugom decom, kada se takmiči sa njima i želi da vidi gde je u odnosu na druge, a to je uglavnom u vreme polaska u školu ili od prvog do četvrtog razreda. Do tog uzrasta, deca treba da prođu kroz određenu pripremu kako bi usavršila svoje grube motorne veštine i pravilno držanje tela, učvrstila kosti, stekla mišićnu snagu, poboljšala koordinaciju kroz slobodne aktivnosti.

Nekada se to odvijalo spontano, jer su deca puno boravila napolju, u prirodi. Slobodno su trčala, pela se po drveću, preskakala prepreke, vozila bicikl, jurila za loptom po čitav dan.

Danas mala deca uglavnom borave u zatvorenom prostoru, uz minimalnu ili nikakvu fizičku aktivnost, pa je neophodno da se ciljano i organizovano pripremaju, kako bi uopšte mogla da započnu bavljenje nekim sportom. To se, uglavnom, sprovodi u školicama sporta, ili u nekim vrtićima koji su prepoznali neophodnost primene programa fizičkog vežbanja.

Roditelji bi, takođe, morali da deci obezbede vreme i uslove za razvoj grube motorike i sticanje određenih veština - ali ne samo da ih negde vode, već i da zajedno sa njima učestvuju u tome. Iako većina dece kaže da su sama odlučila da se bave nekim sportom, iza toga neosporno stoji pozitivan uticaj njihovih roditelja, kada je lični primer sigurno i najbolji.

 Snežana Milanović, visoki strukovni terapeut