Cilj komunikacije jeste da se slušaocu prenese poruka na najbolji mogući način. Osnovne karakteristike sporazumevanja su razumljivost, osmišljenost, svrsishodnost, jasnost, glasnost i pravilnost. Da bi govorna reč bila ubedljiva, živa i efikasna, ona je praćena prirodnim gestom, mimikom, ritmom, tempom i melodijom. Kada se taj sklad naruši, pred sobom imamo osobu koja muca. Nažalost, to se dešava i najmlađima.

O tom problemu treba govoriti, baš kao i o bilo čemu drugom. Odgovore na pitanja kako se dijagnostikuje i leči mucanje, potražili smo u Institutu za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora u Beogradu - od Nikolete Stevović, logopeda.

Šta je mucanje?

- Mucanje je funkcionalni poremećaj koga čine veliki broj manifestacija na somatskom (organskom), fiziološkom, psihološkom, govorno-jezičkom i socijalnom planu. U pitanju je vrlo uočljivo patološko ponašanje u verbalnoj komunikaciji - kako za okolinu, tako i za samog govornika.

Inače, mucanje je vekovima izazivalo interesovanje: kako u pogledu njegovog definisanja i otkrivanja uzroka, tako i u pogledu rehabilitacije. Uputstva za njegovo otklanjanje su davali mnogi - od laika, preko stručnjaka, do samih osoba koje mucaju, a sve u cilju normalizovanja govora.

Kako nastaje mucanje?

- Mucanje nastaje kao poremećaj u jednom ili sva četiri kanala: auditivnom, vizuelnom, taktilnom, kinestetičkom - što daje sliku sindroma mucanja, kao rezultat narušenosti psihofizioloških funkcija. Ono predstavlja nepravilnost govornog ritma, pri kome osoba koja muca zna tačno šta hoće da kaže, ali je u tom momentu nesposobna da to izrazi - zbog nevoljnog produžavanja ili ponavljanja glasova ili reči, pri čemu je narušena suprasegmentna struktura govora - odnosno ritam, tempo, melodija rečenice i iskaza.

Kada može da se javi mucanje?

- Mucanje se najčešće javlja u ranom uzrastu deteta, između druge i pete godine, kada ono počinje da usvaja gramatička pravila i jezik, odnosno kada govorni sistem ima važnu ulogu u razvoju drugih funkcija i sposobnosti. Period od rođenja do prve reči uglavnom protiče normalno kod svih mališana, jer je govor kojim se okolina obraća detetu usporeniji, razvučeniji i svodi se na bezbroj ponavljanja, dok dete ne izgovori reč i ne usvoji njeno značenje.

Nakon progovaranja, dete biva izloženo bržem govoru okoline. Njegov kognitivni (saznajni) razvoj se ubrzava. U ovom periodu, između druge i treće godine, na jezičkom planu dete prelazi sa usvajanja reči na gramatiku. Poznato je da do druge godine proces

usvajanja značenja i artikulacije teče paralelno. Nakon toga, dolazi do razdvajanja paralelizma razvoja artikulacije i značenja. Dete se bori da sastavi verbalni iskaz i da svoju jezičku misao pretoči u rečenicu koja će biti jasna, i koju će da prihvate druga deca i odrasli.

U periodu kada dolazi do razdvajanja ove dve dimenzije, neadekvatno ponašanje sredine ima odlučujuću ulogu u razvoju mucanja. Drugi kritičan period je polazak u školu, između šeste i sedme godine. Pojava mucanja u pubertetu i kod odraslih je retka i obično se vezuje za određene psihičke traume.

Kakva je klinička slika mucanja?

- Nju čini pojava grčeva govornih organa, i to kloničnih - u vidu kratkotrajnih, učestalih ponavljanja glasova ili slogova, nastalih usled podrhtavanja govornih mišića (m-m-m-mama, ili ma-ma-mama). Ako se jave pred početak govora, dete ne uspeva ni da progovori. Česte su kombinacije jednih i drugih grčeva. Postoje i grčevi disajnih organa, grčevi govornih organa, grčevi u predelu sklopa donje vilice, grčevi na više mesta istovremeno. Najveća napetost nastaje neposredno pre popuštanja grča. Deca često koriste uzrečice koje im pomažu da prevaziđu grč, ili prave duže pauze. Često zamenjuju reči - ukoliko reč počinje problematičnim glasom, traže neku drugu reč kao zamenu... Prilikom govora, prisutna su i vidna naprezanja na licu i telu, javljaju se i propratni pokreti i tikovi - pre svega očnih kapaka, usana, jezika, ramena, glave...

Primarno mucanje

Kada je u pitanju ovaj poremećaj, dete ponavlja pojedinačne glasove ili slogove, ali ne i reči. Kod deteta se uočava izvesna napetost, ali ono nema svest o svom govornom problemu.

Sekundarno mucanje

Kod ovog oblika mucanja, javlja se opšta mišićna napetost celog tela, posebno govornih organa. Dete razvija svest o sebi kao o osobi koja muca i počinje da oseća strah od govora. Mucanje ima povratno dejstvo na psihu deteta i može znatno da utiče na razvoj neadekvatnog ponašanja i problema u učenju.

Kome roditelji mogu da se obrate za pomoć?

- Upoznavanje sa samim problemom mucanja je moguće ostvariti samo primenom pravilnog dijagnostičkog postupka. Dijagnostika mucanja se zasniva na timskom radu i obuhvata medicinsku, defektološku, logopedsku i psiho-socijalnu dijagnostiku. U Institutu za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora, razvijena je metodologija vezana za tretman mucanja, koja se temelji na postavkama KSAFA sistema. Dosadašnja iskustva ukazuju da je primena KSAFA metode kod dece sa primarnim mucanjem izuzetno uspešna. Individualnim i grupnim radom, kao i radom sa roditeljima, i to u trajanju od šest do 12 meseci - moguće je sprečiti pojavu sekundarnog mucanja. U sklopu ove metode, deci se pomaže i na taj način što se podstiču da slobodno govore o sebi, o svemu što ih okružuje, o svojim željama i potrebama.

Uloga i odnos roditelja prema detetu koje muca

1. Odnos roditelja i okoline je presudan u trenutku kada se jave prvi simptomi mucanja, jer od toga zavisi da li će postojeće teškoće spontano da nestanu, ili će da se uobliče u formu mucanja. Roditelj mora da bude dobar slušalac. On mora da omogući detetu dovoljno vremena da govori, ne sme da ga požuruje u tome, ili da ga prekida i upada mu u reč. Potrebno je da dete ima potvrdu da ga roditelj sluša - u vidu kontakta očima, klimanja glavom, ili prisustva osmeha.

2. Ukoliko dete nije svesno svog problema, roditelj ne treba da to potencira. Nikako ne sme da reaguje na mucanje deteta, niti da mu govori da uspori, ili da se opusti. U suprotnom, ukoliko je dete svesno svog problema ili zatraži pomoć, neophodno je da mu

roditelj sugeriše kako govor treba da bude nežan i mek, da dete «uspori» prvu reč svake rečenice. Jer, govor roditelja je najvažniji model za dobar govor deteta. Zato je veoma važno da roditelji govore polako i tiše sa detetom, ali i sa drugima, jer kod dece postoji tendencija da imitiraju roditelje.

3. Takođe, neophodno je da se smanje izvori stresa u porodičnom okruženju. Roditelji nikako ne bi smeli da pred dete postavljaju previše zahteva. Trebalo bi da budu izdašni u pohvalama i pozitivnom ohrabrivanju, kako bi dete moglo da izgradi bolju predstavu o samom sebi. Osim toga, oba roditelja moraju da imaju jedinstven i dosledan stav u odnosu na vaspitanje deteta.