Ovaj problem se rešava uz savete i terapiju logopeda, a neophodno je da učestvuju i roditelji. Jer, prvi korak je upravo da oni izgovore rečenicu: „Moje dete muca“. To je, po mnogima, i najvažniji i najteži korak. Sa ostalim merama koje se preduzimaju, upoznala nas je Nikoleta Stevović, logoped, stručnjak za mucanje, posebno tehnikom pasivnog izdaha.

Karakteristike fiziološkog mucanja

Zamuckivanje se obično javlja između druge i pete godine, a nakon toga nestaje. Najčešće je pokazatelj da dete uči da koristi jezik na njemu nov način. Dešava se da zamuckuje pa da prestane, a onda nakon par nedelja ponovo počne, što znači da možda prolazi kroz sledeću fazu učenja govora. Zamuckivanje se manifestuje povremenim ponavljanjem glasova ili reči, ponekad i kroz ustezanje da dete nešto izgovori, ali i korišćenjem poštapalica i uzrečica (ovaj, onaj, pa).

I pored toga što je reč o takozvanom fiziološkom mucanju, roditeljima se uvek savetuje da se obrate logopedu za savet i pomoć čim uoče i najmanje promene u govoru mališana. S obzirom da je njihovo ponašanje presudno za dalji razvoj detetovog mucanja, veoma je važno da pred dete ne postavljaju veće zahteve, ne upozoravaju ga neprekidno na greške, ne pridaju tome veliki značaj, i ne budu nestrpljivi kada dete teško izgovara pojedine reči. Da li će se odmah krenuti sa terapijom, ili čekati par meseci kako bi se video razvoj situacije, zavisi od mnogo elemenata. Najčešće se dešava druga varijanta, posebno ako se roditelji jave logopedu čim primete da dete muca, a potom prate instrukcije koje im je dao.

Pričajte sa detetom polako i opušteno

Logopedi preporučuju roditeljima i ostalim članovima porodice da pričaju sa detetom polako i opušteno, sa što više pauza - mada ne i neprirodno sporo. Važno je da detetov sagovornik izdvoji izvesno vreme tokom dana kada neće da radi ništa drugo osim da sluša dete kako priča - bilo šta. Kada vas mališan nešto pita, napravite pauzu od par sekundi pre nego što mu odgovorite. To će pomoći da pričanje bude manje užurbano i opuštenije. Nemojte da se nervirate ako se mucanje pogorša. Budite strpljivi i puni razumevanja dok se dete trudi da u isto vreme ovlada mnogim novim veštinama. Tako ćete mu mnogo pomoći. Ako primetite da je frustrirano ili uznemireno jer se mucanje pogoršava, utešite ga. Logoped Nikoleta Stevović kaže da je neku decu najlakše smiriti dodirom ili zagrljajem, ali ima i one koja se smire kada čuju: „Znam da ti je ponekad teško da pričaš. Ali, mnogo ljudi zamuckuje na nekim rečima... to nije ništa strašno“.

Nažalost, velikom broju roditelja je jako teško da izgovore reč „mucanje“. Zato je važno da znaju da se mucanja ne treba stideti, da je to problem kao i svaki drugi, da niko nije savršen - svi smo mi u nečemu dobri ili loši. Samo što je mucanje, kao deo neophodne komunikacije, više izloženo komentarima okoline. Kada roditelji primete da dete ima problema sa govorom, u početku im se preporučuje da ne preduzimaju ništa, već da posmatraju mališana i dovedu ga na kontrolu za šest meseci. Ako mucanje ne prestaje, drugi korak je da počnu da primenjuju neki od saveta, koji imaju za zadatak da umanje mucanje. Ukoliko i to ne uspe, roditelji i dete moraju da se obrate za pomoć stručnom licu, odnosno logopedu.

Činjenice o mucanju

Bez obzira da li je reč o fiziološkom ili primarnom mucanju, logopedi ističu da budućnost deteta ne treba posmatrati crno. Naprotiv, istraživanja pokazuju da se uglavnom radi o visoko inteligentnoj deci, nešto senzibilnijoj od druge, deci koja imaju brz tok misli. Po jednoj od teorija, do mucanja dolazi kada misao deteta prednjači u odnosu na razvoj govora, i kada dete želi da kaže više nego što može. Njega „ne boli“ i ne oseća se loše sve dok ga ne uplaše reakcije okoline. Ali, neprijatno skretanje pažnje na problem obično od fiziološkog uvede dete u primarno mucanje. Međutim, ni tada nema mesta strahovima, jer je i to moguće sanirati, odnosno dovesti do nivoa da ne remeti komunikaciju deteta sa okolinom.

Proces učenja, posebno u školi, mucanje ne remeti, ali se problem javlja ako onaj ko sluša pokaže nestrpljenje i nerazumevanje. Potrebno je skrenuti pažnju pedagozima na problem, jer oni značajno mogu da pomognu u terapiji, ali i da je nedostatkom razumevanja unazade. Samo ako stariji detetu pomognu da prevaziđe strah od govora, ojača samopouzdanje i nauči da se nosi sa iole stresnim momentima, dete će biti spremno za komunikaciju i neće se zatvarati u sebe.

Razumevanje i strpljenje

Kada se dete muči da izgovori reč, a starije je od pet godina, takav loš govor mora da zameni dobrim. Terapija, kaže logoped Nikoleta Stevović, traje najmanje godinu dana. Jer, potrebno je vreme automatizacije - da se jedna navika zameni drugom, odnosno loš govor dobrim. Ona objašnjava roditeljima da je to isto kao kada decu uče da steknu bilo koju drugu naviku - poput pranja zubića pred spavanje. Od strpljenja i upornosti roditelja dosta toga zavisi. Ako oni odustanu, i uspeh će da izostane. U tome, kao i u govoru, i u svemu ostalom, oni su svakako glavni uzori detetu. Deca koja mucaju, bilo da vremenom to spontano prestanu ili ne, obično trpe zadirkivanja druge dece. Zato nije neubičajeno da vremenom izgrade veoma lošu sliku o sebi kao manje vrednoj, sposobnoj, zaslužnoj. Taj rani oblik ponašanja ih prati kroz osnovnu i srednju školu, utičući na to kako će da se razviju tokom adolescencije i kasnije. Mnogi odrasli ljudi koji mucaju, kažu da im je okrutno zadirkivanje školskih drugova najbolnije iskustvo vezano za problem koji imaju. Zato je potpuno  normalno da roditelji zaštite svoje dete od takvog bola. Ali, ne tako što će problem da ignorišu i kriju, već da potraže savete onih koji će im pomoći da shvate kako mucanje nije strašno, i upute ih kako da pomognu detetu da problem što pre i lakše prevaziđe.

Tekst: Željka Zebić