Različite vrste stimulacija iz spoljašnje sredine su „hrana za mozak" i bez njih on ne bi mogao pravilno da se razvija. Međutim, nekada se ovaj proces povezivanja ne odvija sinhronizovano i efikasno, što kod deteta može da izazove različite vrste teškoća.
Iskustva koje dobijamo preko čula dodira, vida, sluha, ukusa, mirisa, osećaj položaja tela u prostoru i u odnosu na silu gravitacije, spadaju u takozvana senzorna iskustva. A proces obrade svih tih signala sa periferije u centralnom nervnom sistemu naziva se senzorna integracija. Kod većine dece ovaj proces se odvija na uobičajen način, kroz aktivnosti koje ona spontano savladavaju u skladu sa uzrastom. Dobra senzorna integracija je baza za kasnije složenije obrasce učenja i ponašanja. Ali, kod neke dece se ovaj proces ne odvija sinhronizovano i efikasno, što je poznato kao „disfunkcija senzorne integracije". Praktično bi se ovaj problem mogao objasniti kao „saobraćajni kolaps" u mozgu, gde informacije koje dolaze iz svih delova tela ne stižu do mesta gde bi trebalo da se obrade i vrate nazad kao odgovor.
Kod dece koja imaju ovaj problem ne postoji nikakva povreda ili bilo kakav fiziološki razlog za to. Ali, ako se ne uoči na vreme i dete ne uključi u odgovarajući tretman, može imati negativne efekte, i u manjoj ili većoj meri, uticati na kvalitet života.
Prepoznavanje znakova i simptoma disfunkcije senzorne integracije nije lako jer oni mogu da budu veoma različiti i ne ispoljavaju se kod svakog deteta na isti način.
Hiperaktivnost kao prvi znak
To je jedan od prvih znakova koje roditelji mogu da uoče. Dete, na primer, skoro ceo dan trči, umesto da hoda, i u svim njegovim aktivnostima se ne vidi neki smisao. Uglavnom ne može da sedi mirno i da se koncentriše na određeni zadatak. Kratkotrajna pažnja, nemogućnost da se usredsredi na ono što radi i ignoracija bilo čega što stiže iz okoline (govor drugih ljudi, zvuci, svetlosne stimulacije), mogu da ga spreče da u potpunosti dostigne svoj potencijal u kasnijem razvoju.
Roditelji takve dece ističu da u ranijem uzrastu ona ne mogu da se smire na jednom mestu, da ih ima svuda. Kasnije, takva deca imaju problem sa sedenjem na jednom mestu u školi, pisanjem domaćih zadataka, organizacijom svakodnevnih aktivnosti (spremanje stvari za školu bez nadzora, sređivanja ormana, pribora, radnog stola). Roditelji često ne shvataju da su problemi u ponašanju i učenju kod njihove dece rezultat neadekvatnih neuroloških procesa, koje ono ne može da kontroliše.
Izazov za okolinu
Ponekad deca sa problemom disfunkcije senzorne integracije mogu biti pravi izazov za čuvanje. Česti i nagli izlivi besa, nemogućnost da se osećaju prijatno u društvu najbližih, nemogućnost da shvate potrebe i osećanja drugih, već sebe uvek stavljaju na najvišu lestvicu, preterana osetljivost u primanju, davanju i izražavanju osećanja, problemi u rešavanju svakodnevnih stresova i neadekvatno snalaženje u nepoznatim i novim situacijama mogu biti znaci i simptomi navedenog problema.
Zbog toga okolina, a naročito vršnjaci, koji mogu biti izuzetno grubi jedni prema drugima, osuđuju takvo ponašanje. Tako dete ulazi u zatvoreni krug iz koga samo ne ume da se izvuče. Zato će probati da se igra sa mlađom decom koja za njega ne predstavljaju izazov, ili sa starijom koja ga razumeju i prihvataju, ili će moći da nađe zajednički jezik samo sa starijim osobama.
Izgubljeni u prostoru
Deca sa disfunkcijom senzorne integracije uglavnom imaju snižen mišićni tonus. Zbog toga izgledaju slabiji, brzo se zamaraju, imaju problem da održe glavu i trup nasuprot gravitaciji. Vrlo često, umesto da sede uspravno, leže preko stola, podupiru se na rukama, stoje naslonjeni na zid, jer svi ti položaji za njih predstavljaju veliki napor. Takođe, često se sapliću prilikom hodanja i trčanja, nespretni su u igri sa loptom, penjanju, zaobilaženju prepreka. Neka od njih zbog nemogućnosti dobre procene razdaljine mogu da padaju sa stolice, udaraju u predmete ili druge osobe. Za one koji ih posmatraju sa strane izgledaju kao da su „izgubljeni u prostoru", ili takvo ponašanje karakterišu kao namerno, ne shvatajući da dete nije u stanju da kontroliše svoje postupke. Manipulacija predmetima, sklapanje celine od delova (kockice, puzzle), takođe, može da bude neusklađena.
Zajednički uspesi
Dobar izbor aktivnosti koje su adekvatne za uzrast i mogućnosti deteta, aktivno učešće i roditelja i dece u procesu odrastanja, odnos poverenja kada roditelj razume problem i pronalazi način da ga reši tako da dete svaki put oseti zadovoljstvo kada zajedno postignu cilj su veoma važni. Bežanje od problema, pronalaženje jednostavnih objašnjenja (on je bezobrazan, razmažen, može a neće), nekad u velikoj meri produbljuje problem, gura dete u zatvoreni krug iz koga ne ume samo da izađe, i gubi se dragoceno vreme.
Saradnja sa stručnjacima različitih specijalnosti daje veće mogućnosti za kvalitetan tretman i postizanje maksimuma funkcionalnog kapaciteta deteta.
Teškoće u učenju
Kod dece sa problemom senzorne disfunkcije, pisanje i čitanje mogu predstavljati veliki problem. Zbog toga što nemaju stabilizovanu motornu i vizuelnu memoriju, prostornu orijentaciju, oni prosto ne mogu da pronađu informacije iz prave „fijoke" onda kada su im potrebne. Nemogućnost povezivanja glasa koji čuju sa njegovim znakom na papiru, velika ili sitna slova, nemogućnost da prate i pišu po liniji, nemogućnost procene razmaka između reči, zamena ili izostavljanje slova u reči, samo su neki od problema koje imaju ova deca.
Dr Danijela Vukićević, fizijatar