Prošlo je tačno skoro godinu dana od tog ružnog događaja, ali i dalje pamtim svaki trenutak.

Pa da počnem... 

Imam 20 godina i majka sam jedne prelepe devojčice koju sam rodila 6. januara 2016. u 12:30h. To je bio najsrećniji dan za mene, naravno. Trudnoća je tekla super, bez ikakvih problema, kao što je protekao i sam porođaj. Malo smo se namučile moja devojčica i ja, ali brzo se i to završilo. Nakon pet dana u bolnici, otišle smo kući, kako bi započeli svoj novi život - nas troje.

Međutim, stvari su krenule naopako već posle 20 dana. Dobila sam visoku temperaturu, bila sam slaba i "slomljena". Nisam mogla ni devojčicu svoju da držim. Pokušavala sam da sve podnesem na nogama, ali nije išlo. Otišli smo u privatnu kliniku da izvadim krv (jer imam više poverenja u tu kliniku nego u državnu bolnicu). Negde oko 14h moj muž je otišao po rezultate. Doktorka mu je rekla da ništa nije u redu, da mi je mnogo loša krvna slika i da hitno moram u bolnicu. Naravno, odmah smo otišli u hitnu, gde su mi dali terapiju. Kontrolisali su moje srce jer je ubrzano radilo.

Doktorka koja je bila dežurna, uporno me je ubeđivala da su temperatura i ubrzani rad srca samo posledica upale dojki (zbog dojenja) i mog straha. I tako, kada mi je spala temperatura i kad sam isprimala infuziju, poslali su me kući sa antibiotikom i tabletama za gvožđe. Bilo mi je bolje nekih nedelju dana, ali je 27. januara opet sve počelo.

Legla sam oko pola 10h, nakon što sam uspavala bebu. Već oko 23h probudili su me trzaji tela, osetila sam da gorim. Pokušala sam da dozovem muža, ali nisam imala snage. Nisam mogla ni da ustanem. Suprug me je ipak čuo i doneo mi toplomer da izmerim temperaturu - 38,8C. Popila sam paracetamol, ali ništa nije išlo na bolje. Temperatura je rasla sve više i više. Oko 1h, moj muž je pozvao hitnu. Rekao im je da sam porodilja i da nemamo gde dete da ostavimo i da dođu po mene. Međutim, doktorka iz hitne je tražila mene na telefon. Rekla sam joj da imam visoku temperaturu i da sam već bila u bolnici nedelju dana pre. Ispričala sam da mi se opet stanje pogoršalo, da povraćam i imam retke, nekontrolisane stolice. Na sve to, ona mi je rekla da popijem tablete protiv povraćanje i za regulisanje stolice i da se ujutru javim svojoj doktorki. Poslušala sam je.

Ujutru sam zvala moje roditelje da dođu, da mi majka pričuva dete, a da me otac vodi kod lekara (muž je već dosta izostajao zbog mene, pa sam mu rekla da ide na posao). Kada sam izmerila ujutru temperaturu, bila je 41C! Nisam mogla da stojim na nogama više, majka mi je pomogla da se obučem.

U kolima sam jedva sedela, čas mi je bila muka, čas su me bolela leđa. Krenuli su i jaki bolovi u stomaku, neizdrživi, kao da se ponovo porađam. Sva sreća, bolnica je bila blizu.

Doktorka koja me je primila, videla je da sam jako loše pa su me ponovo poslali na urgentno odeljenje i dali mi terapiju. Kasnije su me prebacili na ginekologiju, gde me je sačekao načelnik odeljenja. Došla je i doktorka koja me je porodila i uradila mi ultrazvučni pregled, a zatim i ginekološki pregled. Rekli su mi da imam miom na materici, veličine 53x70 i da je to virus. Dobila sam novu terapiju.

Ne sećam se najbolje tog dana. Gorela sam od temperature, a i dalje sam imala nekontrolisane stolice (moji roditelji su me na smenu prali i presvlačili, jer sestre to nisu htele). Nekako je prošla ta noć u bolnici.

Ujutru su dolazili brojni lekari kod mene da me pregledaju. Moja porodica je tada došla da me obiđe, ali im je doktorka, kada je ušla u sobu, rekla da izađu. Doktora je bilo desetak, kao i sestara. Bilo je tu i anesteziolog. Tražili su mi vene da mi daju krv, jer je hemoglobin opao na 63, ali njih, naravno, nije bilo. Sestra od strica je, sva sreća, radila tog jutra, pa je obaveštavala moju porodicu šta se dešava. 

Negde oko pola 11h, pritisak je počeo da pada (70/40). Počela sam da se gubim, bubrezi da otkazuju, a moje telo se polako punilo vodom. Bila sam neprepoznatljiva. Ali nekako sam se, Bogu hvala, povratila. Odmah nakon šoka, stavili su mi kateter i doktori su se dogovorili da me pošalju za Beograd, pod sumnjom da imam emboliju pluća. Naravno, mojima nisu garantovali da ću se vratiti živa. Tako, negde oko pola 6h uveče, krećemo za Beograd - moja sestra, doktorka koja me je porodila i još jedna sestra i ja.


Foto: Shutterstock

U GAK-u su me smestili u prijemnu sobu. Sestre su pokušavale da nađu venu da bi mi dali krvi, ali nije išlo. Nakon toga su me premestili u šok sobu i u vrat mi stavili centralu, moju drugaricu (tako sam je ja zvala, jer smo se družile naredne tri nedelje). Kroz tu centralu sam primala terapiju i krv. Tu noć su me stavili i na aparate i na kiseonik. Tri dana sam morala da budem priključena na te aparate, kako bi me pratili, jer su naredna 72 sata bila najkritičinija. Za to vreme, članovima moje porodice nisu davali baš puno nade da ću se izvući.

Ali eto, ja sad sedim i vama pišem priču, drage mame. 

Nakon tri dana, kada su prošli kritični sati, ustanovljeno mi je da imam vodu u plućima i da je uzrok svega infekcija. Naravno, infekcija posle porođaja. Niko od doktora nije hteo to da napiše, jer su i oni doktori. Samo su mi usmeno rekli da se to desilo tokom porođaja. I tako, nakon šest dana polako su počeli da me podižu iz kreveta da šetam i da sama idem do wc-a. Jedva sam se kretala, ali sam uspela.

I taman kad sam pomislila da je sve gotovo i da konačno idem kući, svojoj devojčici, došao je načelnik i saopštio mi da moram da pređem u Klinički centar jer imam vodu u plućima i da moraju da me ispitaju. 

I tako ja prelazim tamo, na odeljenje iz kojeg retko ko izađe živ. Bila sam u sobi sa starijim osobama, gledala sve i svašta - njihove zadnje udahe i izdisaje. Ali to sam ja, osoba koja sve može da izdrži (mada su me svi zapamtili po tome što sam stalno plakala i tražila da idem kući, kad god je vizita). U Kliničkom sam provela dve nedelje. 

Kada sam izašla iz bolnice bio je skoro kraj februara. Što se tiče embolije, nije dokazana, a postoji mogućnost da je bila mikro embolija.

To je moja priča, koja nije nimalo laka. Ali, sada moja devojčica i ja uživamo, zajedno sa tatom. Naša ćerkica je hvala Bogu u redu, sada će napuniti godinu dana. Živahna je i obožava da se smeje.

Na kraju želim da kažem, da ne treba verovati doktorima u potpunosti. Treba imati snagu i volju za životom, ma kakve god muke i probleme imali. I da su deca nešto najlepše, najveće blago od Boga.

Srećna mama

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.