- Ivana je nakon porođaja dobila sepsu, a zatim i rak dojke.
- Uspela je da pobedi bolest, a snagu su joj davala deca.
U razmaku od nekoliko meseci, Ivana Đurovka iz Kisača rodila je bliznakinje, preživela sepsu i dobila dijagnozu raka dojke. Sa 35 godina i troje male dece, našla se u borbi u kojoj nije imala luksuz očajavanja, već samo potrebu da preživi i ostane uz svoje devojčice, kojima je bila prekopotrebna.
Bila je 2021. godina. Trudnoća sa bliznakinjama protekla je uredno i bez komplikacija, ali problemi su počeli onda kada je mislila da je najteži deo iza nje. Prebacili su je na odeljenje gde je ubrzo dobila visoku tempertaturu. Iako je mislila da je u pitanju prolazna groznica - ubrzo će se ispostaviti da je stanje vrlo ozbiljno i da joj je život ugrožen.
Dani prolaze, a ja sve gore
"Niko mi ništa nije objašnjavao. Bila sam u bolovima, konstantno na antibioticima i imala sam osećaj da sam prepuštena sama sebi. Nisam znala šta mi rade, ni zašto. Dani su prolazili, a ja sam bila sve lošije", započinje svoju priču Ivana.
Tek slučajnost je dovela do saznanja o ozbiljnosti situacije.
"Jednog dana sam uslikala nalaz koji su zaboravili kod mene u sobi. Kada sam pogledala, videla sam da je parametar za sepsu drastično povećan. Tada sam se prvi put stvarno uplašila. Shvatila sam da nešto ozbiljno nije u redu. Tek kada sam pozvala svog doktora, on je odmah reagovao i uradio kiretažu. Posle tog zahvata sam bukvalno 'oživela'", priča dalje hrabra majka iz Kisača.
Napipala sam kvržicu na dojci
Kada se fizički oporavila i vratila kući, gde ju je čekalo troje dece, verovala je da je najgore prošlo. Međutim, ubrzo je primetila novu promenu.
"Napipala sam kvržicu na dojci. Bila je čak vidljiva golim okom, kao neka mala izraslina. Pošto sam dojila, mislila sam da je zapušen mlečni kanal. Nisam paničila, ali sam zakazala pregled. Na ultrazvuku mi je rečeno da je to fibroadenom i da nema razloga za brigu. Ipak, nešto mi nije dalo mira", seća se.
Taj unutrašnji nemir ju je naveo da potraži još jedno mišljenje.
"Onkolog je odmah rekao da postoji sumnja na malignitet i da mora biopsija. Dani čekanja nalaza bili su pakao, najteži period u mom životu. Svaki dan je bio pun straha i neizvesnosti. Kada su stigli rezultati, potvrdili ono što nisam htela da čujem. Imala sam zloćudni rak dojke", priča Ivana Đurovka.
U glavi mi je bilo: "Umreću"
Sa dijagnozom raka suočila se u trenutku kada bliznakinje Barbara i Kalina imaju tek nekoliko meseci, a starija ćerka Tea sedam godina.
"U tom trenutku sam mislila da je to kraj. U glavi mi je bilo da ću umreti. Nisam razmišljala o sebi, već samo o ćerkama. Ne možete da utičete na bolest, ali možete na stav. Psiha je jako bitna. U početku je bilo suza, panike, osećaja da nemate vazduha. Ali kako je lečenje krenulo, shvatila sam da strah moram da ostavim po strani i krenem u borbu".
Najstarijoj ćerki morala je da objasni šta se dešava.
"Rekla sam joj da se mama razbolela, da ću ostati bez kose i da idem na lečenje. Kada je posle dve nedelje kosa počela da opada, koliko god sam se trudila da budem jaka, to me je slomilo. Imala sam osećaj da sa svakim pramenom gubim deo sebe, da više nisam ni žena ni majka, već samo neko ko se bori za život", razmišljala je tada.
Posebno pamti pitanje koje joj je ćerka postavila kada je ostala bez kose.
"Pitala me je: 'Mama, hoćeš li ti sada da umreš?' Ostala sam bez reči. Samo sam joj rekla da ostajem, da ne idem nigde i da idemo zajedno u borbu. Bila je prvi razred i za nju je to bio ogroman šok".
U tim trenucima, priznaje, ni sama nije bila sigurna u ono što govori.
"Iskreno, u početku sam više pokušavala da nju ubedim nego što sam ja verovala. Nisam znala šta me čeka. Ali baš tada sam shvatila da nemam pravo da odustanem. Morala sam da budem tu za svoju decu".
I dok je primala hemioterapije, brinula je o bebama.
"Postala sam pacijent u trenutku kada je trebalo da budem samo mama. Ali deca su me i spasila. Uz obaveze, školu, bebe, nisam imala vremena da stalno mislim o bolesti. Da nije bilo njih, ne znam kako bih izdržala", priznala je Ivana.
"Teško je živeti sa tom dijagnozom"
Po kući i među ljude nosila je marame. Perike nije. Lečenje je trajalo dugo, a uz sebe je kao najveću podršku imala supruga Miroslava i mamu Zdenku.
"Imala sam osam ciklusa hemioterapija, poštednu operaciju i zračenje. I danas, tri godine kasnije, primam injekcije zoladeksa. Teško je živeti sa tom dijagnozom. Kod mene i dalje postoji doza straha pre svake kontrole - šta ako se bolest vrati? Ljudi vide spoljašnjost i kažu 'pobedila je', ali niko ne vidi moje svakodnevne borbe sa samom sobom", ističe.
"Na četvrtoj hemioterapiji onkolog mi je rekao da raka više nema, da se ne vidi na ultrazvuku. Bila sam u šoku - kako nema, a ja se i dalje lečim? Posle operacije, kada su žlezde poslate na analizu, nisu mogli da utvrde vrstu tumora jer ćelije više nisu postojale. Tada mi je prvi put stvarno laknulo".
Danas Ivana živi sa terapijom, ali je u budućnosti čeka važna odluka.
"Postoji i opcija vađenja jajnika jer je tumor bio hormonski zavisan. Moram da biram između operacije ili doživotnih injekcija. To su odluke koje vam niko ne može olakšati".
"Kroz tamu ka svetlu"
Svoje iskustvo pretočila je i u knjigu pod nazivom "Kroz tamu ka svetlu".
"Pisala sam je da bih sve izbacila iz sebe i bila podrška drugima. Dok sam pisala, plakala sam. Kada sam dobila knjigu u ruke, nisam mogla odmah ni da je pročitam, jer mi se sve vraćalo. Ipak, mislim ne treba ćutati o tome jer će neko jednog dana pročitati i možda će mu stvarno značiti", zaključila je Ivana.
U foto-galeriji pogledajte i najlepše citate o porodici:
BONUS VIDEO:
Izvor: zena.blic.rs/YuMama