Majčinstvo je samo po sebi teško i neretko se majke suočavaju sa brojnim sumnjama i strahom. Kako bi ohrabrila žene da pričaju o ovom problemu, mama Kejti Mekdonald objavila je svoje iskustvo u kome je opisala na koji način se izborila sa postporođajnom depresijom. Njeno pismo prenosimo u celosti.

"Dva sata je ujutru a ja ne spavam. Opet. 

Moj tek rođeni sin je konačno zaspao. Čekala sam na ovaj trenutak ceo dan. Iscrpljena sam. Trebalo bi da spavam. 

Umesto toga, sedim u krevetu, čitam forume preko svog telefona i upadam u tamnu rupu anksioznosti. Kucam pitanje za pitanjem: "Da li on jede dovoljno?", "Da li kaki normalno?", "Da li se dovoljno angažujem?" Pitanja se samo nižu. Znam da bi trebalo da spavam, znam da će se beba uskoro probuditi. Ali ne mogu da smirim svoj um. 

Svake noći tražim odgovor za koji znam da ga neću naći. Tražim način da opravdam stanje u kome se nalazim ili način da ubedim sebe da je normalno ono što osećam. Ali znam istinu: patim od postoporođajne depresije.  

Čekala sam ceo svoj život da postanem mama. Provela sam celu svoju trudnoću na sedmom nebu - tražila sam stvari za bebu, organizovala savršenu negu i maštala o njoj. 

Nakon rođenja mog sina, bila sam presrećna. Imala sam lak porođaj (onolio koliko carski rez može biti jednostavan) i bila sam uzbuđena što nakon pet dana idem kući. 

Znala sam da ću se susresti sa izazovima, ali sam mislila da će ljubav prema mom sinu nadjačati sve. Prvih par nedelja je prošlo u izmaglici.

Bila sam anksionzna zbog svega. Nisam mogla da podnesem osećaj da se ne povezujem sa svojom bebom. Bila sam uzbuđena i zbog najobičnijih zadataka. Užasavala sam se kraja dana ne želeći da se suočim sa očajem i još jednom neprospavanom noći koja se ne završava sve do zore. 

Nabacila bih osmeh prilikom posete prijatelja. Postala sam majstor u maskiranju svoje depresije jer sam bila uplašena da bi me ljudi osuđivali kada bi znali istinu. 

S obzirom da volim svog sina, pripisala sam svoju anksioznost takozvanoj bejbi tužnoj fazi, za koju na internetu piše da nestaje oko šeste nedelje. Iz tog razloga, čekala sam.

Šest nedelja je došlo i prošlo. Kako sam izašla iz magle koja je trajala u periodu neposredno nakon rođenja mog deteta, moja anksioznost je samo postala oštrija. Svaki dan bi se završavao suzama.

Kada me je jednom prilikom muž pitao kako sam, počela sam nekontrolisano da plačem i rekla sam mu da se osećam usamljeno, kao promašen slučaj, a nisam imala pojma zašto. 

Bila sam u haosu. 

Imala sam užasne vizije. Zamišljala sam svog sina kako ispada iz mojih ruku i kotrlja se niz stepenice i zadobija otvoren prelom lobanje. Stajala sam na vrhu stepenica, paralizovana. Zamišljala sam ga hladnog i plavog, mrtvog u njegovoj kolevci. Probudila bih se i tapkala po krevetu mahnito, tražeći njegovo telo da bih se zatim okrenula na svoju levu stranu i našla ga kako mirno spava. 

Držala sam svoju bebu i prisiljavla se da osetim ljubav za koju sam znala da je osećam. Zato što, volela sam svog sina, više nego što sam zamišljala da je moguće. Ali, bilo je dana kada sam samo zurila u njegovo savršeno malo lice i nisam osećala ništa. I to je me je kidalo. 

Osećala sam se kao potupuni promašaj. Dobra majka nikada ne bi imala ovakve misli, zar ne?

Osećaj sebičnosti me proganjao. Da sam zaista volela svoje dete prekinula bih sa takvim negativnim mislima i osmotrila situacij, zar ne? 

Plašila sam se da priznam kako sam se osećam, plašeći da ću zvučati cmizdravo ili kao neko ko traži samo sažaljenje. Želela sam da budem kao jake samopouzdane mame za koje sam mislila da su svuda oko mene. 

Bila sam tako usamljena i tužna. Postoporođajna depresija je izgledala kao da žalim za nečim što mi i nije bilo poznato. 

Konačno je došlo do prelomne tačke. Jedne noći moj suprug i ja smo ćaskali pre spavanja. Počela sam da plačem i nisam mogla da se suzdržim. Istrčala sam napolje i dopuzala do zadnjeg sedišta mog auta i jecala deset minuta. Nisam želela da me vide moj suprug i beba. Nisam želela da vidim samu sebe. 

Skupila sam hrabrost da se vratim u kuću. Pitala sam svog muža: "Misliš da nešto nije u redu sa mnom?" Mogla sam da vidim strah u njegovim očima, nije želeo da kaže nešto pogrešno. Sela sam i počela glasno da plačem. Konačno sam prošaputala:"Potrebna mi je pomoć."

Sve misli koje su me proganjale prethodnih sedam nedelja odjednom su se sručile. Rekla sam mu da brinem da me on više ne voli zato što sam se, od rođenja našeg sina, pretvorila u čudovište i da mislim da me naša beba ne voli i da nikada i neće. 

Sledećeg jutra sam otišla kod doktorke. Drhteći, sva znojava, ispričala sam sve. Ona me je pogledala u oči i rekla mi: "Tako mi je drago što si došla."

Osetila sam veliko olakšanje. 

Objasnila mi je da se mnogo više žena, nego što sam i mogla da pretpostavim, oseća slično. Da nemam čega da se stidim i da je majčinstvo teško. 

Preporučila mi je da uzmem odogvarajuće tablete, objašnjavajući mi da su negativne posledice depresije izvesno gore od bilo kakvih efekata lekova u mom mleku. 

Od nje sam otišla sa samopouzdanjem koje nisam osećala još od porođaja. Bila sam spremna da se brinem o sebi. 

Prošlo je četiri meseca od kada sam započela svoj oporavak. I dalje postoje teški dani koji se završe sa suzama, ali dobri dani su sada brojniji. Saznanje da se na najbolji način brinem o sebi zarad svog sina, pomaže mi da se borim. 

Podelila sam svoju priču da bih ohrabrila druge mame da progovore i potraže pomoć. 

Što više delimo svoje priče, to ćemo više umanjivati stigmu koja se povezuje sa postporođajnom depresijom. 

Moje debitovanje u majčinstvu nije ni nalik onom što sam očekivala, i to me je slomilo. Ali, moje istinito, jako JA, koje je sposobno da voli, bilo je sakriveno ispod ovih užasnih misli. Podrška postoji. Samo bih volela da sam to ranije uvidela."