Biti mama dvogodišnjaka nije jednostavno. U tom periodu oni nekako 'sve mogu sami' a opet ništa ne mogu bez nas. Borba svakog dana ne prestaje, a najgore je mamama koje često ne mogu ništa da urade od njih jer sve vreme žele da 'pomognu' ili samo da vide šta se tu radi, ili jednostavno da se igraju, ali ne sami.

Kako su deca u tom periodu dovoljno razumna da možemo nešto da im objasnimo, a opet testiraju naše granice i pokušavaju kod koga dokle mogu da idu, pitale smo Anitu Marković, pedagoga i stručnjaka za roditeljstvo, kako to da rešimo. Kako da objasnimo dvogodišnjaku da mama treba nešto i da uradi po kući, da je tu za njega, ali da ne treba sve vreme da je drži za nogu ili da ga nosi u rukama? Kako mu objasniti da može da se igra dok mama obavlja kućne poslove?

"Na ovome treba raditi duže vreme, ne može se rešiti jednom tehnikom u jednom razgovoru. Ako je dete naviklo da se mama uvek igra s njim, nema razvijenu naviku i sposobnost samostalne igre, ne zadržava fokus dovoljno dugo na jednoj aktivnosti, onda prvo na tome treba raditi. Kad radim sa roditeljima na programu na temu samostalne igre, prvo se posvetim uspostavljanju rutine. Kada postoji ustaljeni raspored aktivnosti u toku dana, dete će lakše prihvatiti da je sada vreme za igru, dok mama ima vreme za sebe ili radi nešto po kući", rekla nam je Anita.

mama-dete-igračke.jpg
Shutterstock Mama i dete se igraju

Ona je objasnila da u tim trenucima treba voditi računa i o tome da li su sve potrebe deteta namirene ili iz nekog svog nezadovoljstva traži majku.

"Uz rutinu, važan faktor za samostalnu igru je to koliko je namirena potreba deteta za pažnjom, ljubavlju, konekcijom. To mama ostvaruje tako što pruža detetu neophodnu pažnju tokom dana, gde je prisutna i umom i duhom, ne samo telom. To bi značilo da ne razmišlja o tome šta sve treba da uradi ili da gleda u telefon, već da sve ostavi po strani na 10-ak minuta dok se posveti detetu. To se razlikuje od usputne priče ili igre gde su uključeni i drugi ukućani, kada ima mnogo distrakcija. Vreme 1 na 1 sa detetom je ulaganje u odnos, a kada je odnos mame i deteta stabilan i povezan, onda dete radije odlazi da se igra samostalno, jer je namirena osnovna emocionalna potreba za sigurnošću", rekla je, a onda objasnila i kako se treba postaviti prema detetu u tim trenucima:

"Detetu je potrebno da mama postavi jasnu granicu: 'Sada ćeš ti da se igraš dok ja spremam ručak. Čime želiš da se igraš, kockicama ili lutkama? Kockama? U redu. Kad završim spremanje ručka, igraćemo se nečega zajedno. A sad jedva čekam da vidim šta ćeš napraviti od tih kockica!'

U početku se verovatno dete neće igrati samostalno pola sata, ali je bitno krenuti sa ovakvim granicama i jasnim naznakama da svako ima neke svoje obaveze i stvari koje želi da radi sam. Tako dete uči da je u redu da odvaja vreme za sebe i postavi granice oko toga sa drugima, i poštovaće mamino vreme, jer zna da će imati mamu za sebe kad ona završi svoje obaveze."

Dečak, kockice, naočare
Shutterstock Dečak sa kockicama

Ko je Anita Marković?

Zovem se Anita Marković. Diplomirala sam pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Nišu 2011. god. Nakon diplomiranja, radila sam u osnovnoj školi kao stručni saradnik - pedagog. Ubrzo sam shvatila da se ne pronalazim u školskom sistemu, i da je ono što istinski želim da radim i osećam kao svoj poziv - rad sa roditeljima dece ranog uzrasta. Tu su temelji svega što sledi kasnije, kada deca krenu u školu, uđu u pubertet i odraslo doba. Tako sam krenula da radim online sa roditeljima. Kroz svoj online program Smirena mama i kad je drama edukujem roditelje o emocijama, granicama u vaspitanju i ličnom razvoju, i pružam podršku roditeljima koji žele da prekinu toksične obrasce vaspitanja koji se prenose s kolena na koleno. Roditelji koji dolaze na moj program su roditelji koji žele da odgajaju svoju decu uz poštovanje, privrženost, kao dugoročno ulaganje u kvalitetan odnos sa decom, umesto da se oslanjaju na trenutne metode, kao što su nagrade i kazne.

I sama sam mama, imam dve devojčice koje u ovom trenutku imaju 4,5 i skoro 3 godine. One me uče kako da budem svoja, nežna, saosećajna i kako da poštujem i volim pre svega sebe, a zatim i sve oko sebe.

Smatram da granice u vaspitanju moraju da postoje, ali ne moramo da ih postavljamo kroz strogoću i uslovljavanje, već kroz blizak i stabilan odnos sa detetom. Kada se dete oseća sigurno, poštovano i uvaženo u odnosu, onda i više sarađuje, i svakodnevica je mnogo lakša, u odnosu na situacije kada očekujemo da nas deca slušaju bez pogovora.

Anita Marković
Anita Marković Anita Marković

(Yumama)