Nikada nisam bila roditelj u Srbiji, ali mogu vam kratko opisati kako to izgleda imati školarce u Grčkoj.


Roditelji jako insistiraju na obrazovanju dece. Ona od ranog uzrasta uče neki strani jezik i imaju brojne aktivnosti: sve od muzike do sporta.  Na početku mi je taj trend bio preteran, čak sam ga i ismejavala, sticala sam utisak da ta deca previše umorna i opterećena. Međutim, kako mi deca rastu i upoznavajući grčki sistem obrazovanja, sve više i više shvatam da je to deo pripreme za dalje obrazovanje dece, s obzirom da je na primer ulazak na fakultet jako težak i zahteva mnogo rada i učenja već u ranim periodima školovanja. 


Privatne škole za jezike i prirodne nauke niču kao pečurke i rade punom parom. Od dece se očekuje da dobiju dve, tri diplome iz jezika, i da ujedno budu dobri đaci u školi. Ja sam, čini mi se, u tom pogledu malo opuštenija. Verujem u maratone, a ne u trke na kratke staze. Verujem u detinjstvo, druženje i igru. Imaju celi život pred sobom da savladaju strane jezike i nauče nove kompjuterske programe. Ovde se retko viđaju deca koja se igraju, uglavnom ih možete naći u nekom zatvorenom prostoru jedne od mnogobrojnih privatnih školica ili sala za borilačke veštine i neki drugi sport. Detinjstvo i igra se...plaćaju. Moram da priznam da u tome ne pomaže ni infrastruktura Grčke: parkovi i igrališta su retkost, i tek se poslednjih godina  primećuje pokušaj gradova da to promene. Mi smo tek nedavno dobili park sa ljuljaškama i toboganima, a staza za bicikle je napravljena pre nešto više od pet godina. Polako možeš videti sve više i više porodica na biciklama, što je do pre par godina bila retkost. Do nedavno su se dečiji rođendani slavili po igraonicama ili kafićima, međutim zbog ekonomske krize, mame radije biraju da uopšte ne slave deci rođendan. Čak je i proslava kod kuće veliki udarac za džep. Mada, ja mislim da je sve stvar prioriteta. Ima izuzetaka, ne želim da generalizujem.


Ja ne bih rekla da sam "svakidašnja grčka mama". U mnogo čemu se razlikujem od drugih: volim da  skupljam ćerkino društvo kod kuće, da im pravim palačinke i da im ugađam. Na prvom mestu mi je njena sreća i želim da oseti sve one čari prijateljstva i druženja. Uostalom, to je ono što će joj ostati u sećanju, a ne nemačka gramatika.


Neretko mogu primetiti da roditelji "bacaju" silni novac na časove iz nemačkog i engleskog, a da dete ne uspeva da nauči ni jedan jezik onako kako treba. U suštini, bitna je diploma, taj papir, koji nikako nije  verodostojni dokaz znanja jezika. Naravno, izraženo je pomodarstvo, želja da se ne zaostaje za drugima, takmičarski duh roditelja, održavanje nekog statusa. Ima tu svačega.

Moja starija kćer sada ide u 4. razred osnovne škole. Njena škola je u deo eksprerimentalnog programa koji u okviru sebe osim osnovih sadrži i predmete kao što su: muzika, pozorište (gluma), umetnost,  engleski već od prvog razreda, kompjuteri, fleksibilna zona (gde mogu raditi nešto po svom izboru) i gimnastika tj. fizičko obrazovanje koje imaju četiri puta nedeljno. Ideja o svakodnevnoj fizičkoj aktivnosti u školi se rodila iz gore napomenutog problema gojaznost idece.

U školu se ide uvek i samo prepodne što daje puno vremena i prostora za ostale aktivnost deteta. Što se tiče škole, i tu moraš imati sreće-treba „naleteti“ na dobrog učitelja ili učiteljicu. Takođe, većina toga zavisi od direkota. Ono što mi se posebno sviđa je to što se učitelji uglavnom menjaju na dve godine, tako da se dete ne vezuje posebno za jednu osobu, već se uči da se adaptira novom ritmu i zahtevima. Za sada smo, moram ponovo to da napomenem, imali sreće i veoma sam zadovoljna.


Mame su prilično ambiciozne, jako su aktivne u životu svoje dece, redovno sarađuju sa vaspitačima i učiteljima i aktivni su članovi saveta roditelja. Roditelji direktno učestvuju u organizaciji školskih proslava i ekskurzija. Organizuje se sakupljanje sredstava za siromašne porodice, gde svako od nas priloži nešto: bilo šta od garderobe, školskog pribora i hrane, a zatim direktor sa članovima odbora roditelja prosledi porodicama kojima je to najviše potrebno. Škola uglavnom ništa ne organizuje na "svoju ruku", saglasnost roditelja je obavezno. Roditelji moraju učestvovati u svemu. Zar to nije sjajno?


Sve u svemu, nije loše biti majka školaraca u Grčkoj. I ovde, kao i bilo gde drugde u svetu, ne smeš ostaviti dete na milost i nemilost škole i vaspitača. Deca su prvenstveno naša obaveza, ona se na primeru roditelja uče lepom vaspitanju i mi smo ti koji ih moramo usmeravati i pripremiti za život. Neodgovorno je smatrati da je to isključivo zadatak škole i nastavnika.

A, kakav je život jedne mame i domaćice u Grčkoj?  Zavisi od toga šta želiš od svog života. O tome  ću sledeći put.

Mama Dora Vajana