Kalendarski proljeće nam je stiglo, ali vrijeme još nije lijepo da naše mališane konačno izvedemo u šetnju, bez bojazni da će biti vjetra ili kiše. Kada je lijepo vrijeme, lako je zabaviti djecu, odmah su mirniji i bolje spavaju i ručkaju jer mogu više vremena provoditi vani. Problem nastaje kada se zaredaju tmurni dani, a dijete sa čežnjom gleda kroz prozor. Tu u spas dobro dođu igrice.


Kada je moja malena imala oko godinu dana, bilo joj je teže objasniti da zbog kiše ne možemo u štetnju. Tada bih primjenila par igrica kojima smo nešto i naučili. Dok bi čežnjivo gledale kroz prozor iskoristila bih taj momenat za učenje pjesmica o kiši i pojavama u prirodi. Pričala bih joj: vidi pada, kiša, kap, kap kap, i pjevala:

Kaplje kiša kapljicama kap, kap, kap.
Gazi gusan baricama šljap, šljp, šljap.
Vrat je dugi nakrivio ga, ga, ga.
Oba krila raširio nek se zna.
Pošao je da se kupa repić kus.
Veselo po vodi lupa pljus, pljus pljus.

Kaplje kiša na travicu,
mrav se skrio pod gljivici,
Padaj kišo sad, kaže kiši mrav,
kupio sam kišobran.


Ove pjesme su odlične za razvoj govora, osjećaja za ritam i muziku, a pored toga mogu se dalje iskoristiti za učenje o kiši i tome kako izgleda priroda kada je ovakvo vrijeme.

Nakon pjesmice igrale bi se modelovanja tijesta. Kada je bila mlađa pravila sam tijesto, slično kao fondan od šećera u prahu i jestivog glicerina (da se ne bih bojala ako i neki komadić tijesta ubaci u usta), a kasnije, kada je napunila 2 godine, pravila bih joj tijesto od brašna i vode. Prostrli bi na pod mušemu i pomoću raznih kalupa otiskivali kišobran, patkicu i druge živorinje. Ovo razvija finu motoriku, pokrete prstića šake. To je izuzetno važno za samostalno hranjenje kašikom, viljuškom ali i za pravilno držanje olovke, u razvoju grafomotorike.

Umjesto modelovanja, mojoj malenoj su bile omiljene i motoričke igre provlačenja, puzenja i skakutanja kroz razne prepreke. Ovo je odlično uz dramatizaciju: glumimo da preskačemo baricu, nosimo kišobran i skrivamo se kao mrav pod gljivicu. Od jastuka napravimo prepreke, pa se između njih provlačimo, napravimo pravi mali šou u igri, koja je priznajem i meni nekada zanimljiva.

A kada bi nakon igre htjela da smirim ritam i pripremim malenu da je vrijeme da mama nešto i uradi po kući, prešle bi na slikovnice i pronalazile patkicu, sliku kišobrana i svega onoga što je vezano za kišu.


Koji sat u proveden u igri sa malenom mi je pravo bogatstvo, a naravno pazila sam i da je naučim da se igra sama. Međutim, nekada bih morala podstaknuti njenu igru, ne bi li ona, po istom uzoru ili čak na svoj način, nastavila sama zabavu i zaboravila da danas jednostavno ne možemo u šetnju, dok ne dođe novi sunčan dan.

VašaŽeljka Rakić