Na razvoj dečje ličnosti roditelji imaju veliki uticaj. Na nama je da izaberemo da li će se naše dete ponašati društveno prihvatljivo, ili ćemo mu pomoći da izraste u osobu koja kreira život po svojoj meri.
Prirodno roditeljstvo je pristup koji podrazumeva svesno bavljenje jednom od najvažnijih uloga koju imamo u životu. U prvi mah svako može da kaže da roditeljstvu pristupa svesno - da vodi računa o tome kako se njegovo dete razvija i ponaša, da ga vaspitava da bude pristojno i da ga uči da bude dobro i poslušno. Međutim, to nije ono na šta mislimo kada kažemo svesno roditeljstvo.
U kontekstu prirodnog roditeljstva to zapravo znači da znamo i razumemo šta su prave, primarne detetove potrebe i da im izlazimo u susret. To znači da našeg mališana sve više upoznajemo iz dana u dan, da otkrivamo kakva je njegova prava priroda (da li je ono osetljivo i nežno, ili je malo čvršće, tvrdoglavije, jakog karaktera), i da se u odnosu na to kakvo je i postavimo prema njemu. To istovremeno znači da smo svesni činjenice da je za pravilan razvoj našeg deteta najvažnije da se oseća prihvaćeno i voljeno, ma kakav nestašluk napravilo. To znači i da između roditelja i deteta postoji snažna povezanost – bliskost koju ništa nikada ne može da naruši.
Bihejvioralni ili razvojni pristup
Autor programa "Roditeljstvo od nula do šest" i "Roditeljstvo i rani razvoj", Tomislav Kuljiš, koji je ujedno i osnivač centra Prirodno roditeljstvo u Zagrebu, objašnjava da postoje dva pristupa roditeljstvu – bihejvioralni, koji u svojoj srži ima pretpostavku da ponašanje deteta treba da se oblikuje spoljnim uticajima, tj. nagradama i kaznama, pohvalama i kritikama, a drugi, razvojni pristup, podrazumeva da na detetovo ponašanje može da se utiče delujući na emocije koje ga pokreću. Naime, zagovornici razvojnog pristupa u koje spada i naš sagovornik, tvrde i dokazuju da je ponašanje deteta određeno njegovim emocijama i instinktima nad kojima ono još nema moć, te se ponaša reaktivno (automatski) jer još nije razvilo kapacitet za biranje svojih reakcija.
-Delovi mozga koji daju sposobnost za razumevanje uzročno posledične veze i za biranje sopstvenih reakcija kod malog deteta su u razvoju. Naime, u prvim godinama, deo mozga koji je zadužen za emocije je dominatan i dete doživljava svet prvenstveno kroz njega. Razvojni pristup roditeljstvu nastoji da razume šta je prethodilo određenom detetovom ponašanju, odnosno koja emocija ga je navela da se ponaša na određen – nepoželjan način. Detetovo ponašanje se reguliše u samom korenu, i tada poželjno ponašanje postaje detetov izbor, umesto da bude uslovljeno nagradama i kaznama.
Stari (bihejvioralni) pristup uči roditelje šta da rade nakon što je dete učinilo nešto neprikladno, a nov (razvojni) pristup nastoji da uvidi uzroke takvog ponašanja.
-Stari koncept veruje u metode i tehnike koje će naterati ili motivisati dete da promeni ponašanje u željeno. Razvojni pristup, s druge strane, rešenje problema vidi u otklanjanju korena, odnosno izvora nepoželjnog ponašanja. To podrazumeva da sa detetom imamo blizak odnos i da oboje osećamo snažnu uzajamnu povezanost– kaže Tomislav.
Za dete je najvažnije da bude viđeno, da se oseća zaštićeno, sigurno i prihvaćeno od strane roditelja. Sva deca se međusobno razlikuju po senzibilitetu, temperamentu, karakteru, svako dete nosi neke svoje osobenosti koje ga razlikuju od sve ostale dece. Detetovu individualnost treba negovati i podržavati, a to je upravo ono što nam ovaj pristup nudi. Tomislav Kuljiš na slikovit način ukazuje na razlike između dva tipa roditelja, jednog koji pripada starom pristupu, i drugog koji pripada novom. Roditelja koji pripada starom pristupu ćemo metaforički nazvati vajarom, a roditelja koji primenjuje razvojni pristup ćemo nazvati baštovanom.