Traumatski događaj je svaka situacija u kojoj može postojati ozbiljno povređivanje ili smrt jedne osobe ili više njih. Traumatski događaj može da uključuje različite oblike fizičkog, pihičkog  ili seksualnog zlostavljanja, saobraćajne udese, terorističke akte, ratna dešavanja, ili prirodne katasrofe kao zemljotresi, poplave, snežne lavine i slično. Važno je da u trenutku nastanka, događaj izaziva jednu vrstu užasa, horora kod pogođenih, uz snažan osećaj bespomoćnosti. Iako ne uvek, ovi događaji počinju iznenada, pogađaju veći broj ljudi, i često su praćeni gubitkom ili oštećenjem imovine koje ti ljudi poseduju.

Postoje nekoliko stvari koje roditelji treba da preduzmu kod dece i mladih koji su preživeli ili preživljavaju poplavu.

Edukacija roditelja o traumi i njenom ishodu

Deca i mladi koji su bili zloženi poplavi prolaze kroznekoliko faza psihološkog funkcionisanja i adaptacije na novonastalu situaciju. Tokom i kratko posle događaja, sva deca doživljavaju kratkotrajnu potrešenost i uznemirenost. U zavisnosti od uzrasta deteta i poteškoće koje se javljaju mogu da variraju. Plakanje, neodvajanje od roditelja ili najbližih, naglašena povučenost i nepričanje, umokravanje, odbijanje hrane, poremećaj spavanje, ili neodređeni strah su pristutni kod gotovo svih.

Na to se mogu nadovezivati razdražljivost, tuga, i razni strahovi, glavobolja, bolovi u trbuhu, loša koncentracija i slično. Kod većine dece se nakon par nedelja ovi simptomi ublažavaju i prestaju, ali to može da varira od deteta do deteta. U tim nedeljama nakon traumatskog događaja, većina dece se vraća na svoje uobičajeno dnevno funkcionisanje koje je postojalo i pre traume, naročito ukoliko su uspostavljeni osnovni uslovi za život. Međutim, kod jednog malog broja dece stimptomi mogu da traju produženo ili da se intenziviraju, kada  se razvijaju simptomi post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Pružanje podrške i osećaja sigurnosti

  • Roditelji ili najbliže osobe treba da preduzmu sve što je moguće radi stabilizacije/kontole situacije i postizanja osećaja izvesnosti koliko je to moguće. Na taj način, pružaju podršku i osećaj sigurnosti detetu. Ono što roditelji treba da rade i govore, zavisi od uzrasta detata, kao i da kontrolišu svaku situaciju koliko je to moguće.
  • Manja deca ne bi trebalo da se odvajaju od roditelja ili poznatih osoba, a adolescente treba podržavati da se uključe u razne aktivnosti pomoći drugima, kako bi imali osećaj kontrole nad situacijom.  
  • Takođe, neophodno je razgovarati s detetom o trenutnim potrebama (hrana, voda, odeća) i tražiti da se one obezbede.
  • Ne prepričavati neprijatne događaje koji su se dešavali za vreme poplave, naročito ne pred mlađom decom. Deca preko deset godina mogu da razumeju zašto se sve desilo i o tome pričati. Naglašavati da je to prirodna nepogoda, a da niko od ljudi nije kriv. Potrebno je sa decom deliti informacije koje su poznate o situaciji, ali bez preteranog pojašnjavanja ili opisivanja detalja.
  • Sa školskom decom treba voditi razgovor o tome kako se osećaju, o čemu razmišljaju, i o onome što je moguće da se popravi ili promeni u datoj situaciji. Treba naglašavati pozitivne osobine koje oni imaju u nošenju sa prethodnim izazovnim situacijama. Ne obećavati stvari koje se ne mogu ispuniti.
  • Ne treba pričati sa decom o tome šta je sve moglo loše da se desi. Takođe, ne treba pričati o tome šta će se dešavati, naročito ukoliko nije poznato. Izbegavati razgovor o tome kako je sve uništeno, kao je sve propalo, i slično. Insistirati na tome da postoje snage i kapaciteti kod njih samih i cele porodice ili preživelih, kojima se sve može popraviti svaka situacija kasnije.
  • Što pre uspostavljanje određenih rutina oko ishrane, spavanja, druženja sa ostalom decom, igra. Razgovor o vraćanju u školu je jako važan.
  • Pokazivati strpljenje i senzitivnost. Ne pokazivati neprijatna osećanja prema deci. Na primer, ne ljutiti se ukoliko stalno plaču ili se umokravaju.
  • Insistirati na tome da nisu sami, da će im se pomoći na različite načine, druga deca, ljudi, volonteri, i slično. Podsećati ih na pozitivne primere pomoći koju su dobijali tokom evakuacije i slično.
  • Deci ne treba davati nikakve lekove koje ne preporuči stručna osoba.

Aktivno tražiti pomoć drugih

Ukoliko roditelji ne mogu sami da se brinu o detetu, ne uspevaju da kontrolišu situaciju i da pruže osećaj sigurnosti detetu, potrebno je tražiti pomoć i savete drugih ljudi.  S obzirom da sama poplava i posledice mogu duže vreme trajati, posledice traume mogu da se samim tim produžuju ili komplikuju, treba potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihijatara.

Tekst: dr Dejan Stevanović