U moru informacija o zdravlju koje su nam danas dostupne, često nailazimo na glinu i njeno lekovito dejstvo. To je bio povod za naš razgovor sa prof. dr Stanišom Stojiljkovićem, šefom katedre za ekološko inženjerstvo Tehnološkog  fakulteta u Leskovcu.



U glini ima silicijuma, aluminijuma, kalijuma, kalcijuma, natrijuma, magnezijuma, srebra, gvožđa, olova i bakra. Proizvodi se u granulama ili finom prahu, a zavisno od sastava - može da bude zelena, crvena, žuta, plava i bela.

Na našem tržištu se može naći zelena glina, a upravo ona ima najširi spektar delovanja. Osnovni aktivni sastojak gline je hidratisani aluminijum silikat, poznat po antivirusnom dejstvu, a uz njega se uvek nađe još koja vrsta oksida, mada u neznatnim količinama. Hidratisana glina pripada nanočesticama, što je svrstava u najefikasnija sredstva za prirodno čišćenje organizma.

U čemu je "tajna" isceliteljske moći gline?

- Glina deluje spolja i iznutra. Upija, drenira, a zatim eliminiše nečistoće iz tkiva, krvi i limfe. Toliko očisti organizam da se izgubi i neugodan miris znoja. Organske komponente gline su poznati praantibiotici.


Potapanje u vodu sa glinom (posebna emulzija, takozvani kupko), uz dodatak morske soli, ublažava respiratorne tegobe deteta

Glina je poznat emulgator, tako da njena aktivacija u kiseloj sredini želuca utiče na pojačavanje emulgacionih sposobnosti u tankom i debelom crevu. Emulgaciona svojstva gline ubrzavaju degradaciju lipidnih (masnih) naslaga u crevima i na taj način sprečavaju njihov membranski prenos u krvotok. Eliminacijom otrova  u crevnoj flori - rasterećuje rad jetre, bubrega i žlezda sa unutrašnjim lučenjem.

Kakva su iskustva o delovanju gline na dečji organizam?

- Ma koliko brinuli o pravilnoj ishrani beba i dece, uvek treba imati na umu i moguću toksikaciju njihovog organizma, čak i preko hrane sa dozvoljenim aditivima. Poznato je da glina ima sposobnost detoksikacije i čišćenja organizma, zato je potreba za njom danas mnogo veća nego što je bila pre nekoliko generacija.

Slab imunitet: Pri padu imuniteta, deca mogu nesmetano da koriste glinu (vodu od gline).

Visoka temperatura: Prilikom povišene telesne temperature, glinom (biomaska) može da se premaže celo telo ili samo tabani, i to više puta u toku noći.

Respiratorne tegobe: Potapanje u vodu sa glinom (posebna emulzija, takozvani kupko), uz dodatak morske soli, ublažava respiratorne tegobe deteta.

Nemiran san: Voda u koju je prethodno potopljena glina, blagotvorno deluje u slučaju nemirnog sna.

Poremećaj crevne flore: Glina pozitivno deluje i kod dijareje (proliva), opstipacije (zatvora) i gasova. Glina bubri u vodi, stvara gel koji omogućava nesmetan prolazak kroz crevni trakt,

Glina kao dodatak mleku U prilog bezbednog korišćenja gline i kod najmlađih, svedoči i sledeći podatak: Francuzi su između dva svetska rata, na primer, za ishranu novorođene dece u kravlje mleko ubacivali glinu, kako bi podesili da odnos kalcijuma i fosfora bude sličan kao u humanom, maminom mleku.

eliminiše toksične materije i blagotvorno deluje na kardiovaskularni i mentalni sistem.

Karijes i paradentoza: Glina štiti dečje zube i čisti usnu duplju, koja je zbog mleka i ishrane kod dece često toksikovana. Za to postoje specijalne paste na bazi gline (bez penušavaca). Redovnom primenom paste na bazi gline, sprečava se pojava kasnije paradentoze.

PageBreak

isceljiteljska-moc-gline
Priprema gline za piće

Glina se priprema potapanjem u vodu, u kojoj bubri i hidratacijom povećava svoju zapreminu, da bi se dodatno aktivirala u kiseloj sredini želuca.

U tankom crevu, gel od gline vezuje teške metale, apsorbuje štetne bakterije i neželjene produkte hrane, rastvara masnoće i vezuje višak belančevina - koje su zbog propustljivosti tankog creva najčešći uzročnici alergije.

Viškom proteinske hrane (meso, mleko, jaja, soja), stvara se i višak mokraćne kiseline, koja utiče na pad imuniteta i jedan je od uzročnika većine reumatskih oboljenja. Glina utiče na razlaganje proteinske hrane, čime se uspostavlja normalna crevna flora, normalizuje povišen krvni pritisak, višak holesterola i triglicerida.


Mirjana Ajbl