'Svaka operacija je bitka za život': Dirljiva priča mame Meline čiji sin ima srčane mane (FOTO)

Februar. Možda nekima najkraći mjesec u godini ili sasvim obični mjesec, ali se u svijetu obilježava kao mjesec svjesnosti i borbe za život djece sa srčanim manama!

Njihova su se mala srca za život morala boriti, neki od njih i više puta.

Svaka operacija njihova je bitka za život.

Poznajete li kojeg srčanog hrabrića?

Dakle u Bosni i Hercegovini se svake godine rađa 70-80 djece sa urođenim srčanim oboljenjima. Neka djeca moraju biti operirana u prvih nekoliko dana, a neki pak mogu sačekati koji mjesec. Svako dijete koje se rodi sa manom na srcu mora biti operisano jednom, određena djeca imaju dvije, tri ili više operacija. Ukoliko se operacijom ne može riješiti stanje djeteta, pristupa se transplataciji srca. Operacije naše djece se uglavnom izvode u ino ustanovama (Turska, Austrija, Srbija, Italija). Suočiti se sa dijagnozom djeteta je vrlo teško, to je, najblaže rečeno, težak period za svakog roditelja. Milijun pitanja u glavi, a odgovora ili nema ili ga ne razumiješ. Djeca prolaze golgotu u borbi za svoj život, za svaki udah. 

Ovo je naša kratka priča i naš Ali:

Moje ime je Melina Pirija iz Visokog BiH, 10.10.2018. godine sam se porodila. Na svijet je došao jedan mali dječak, meni najljepši na cijelome svijetu, međutim doktori su odmah ustanovili da sa njegovim malim srcem nešto nije u redu. Jedva smo se i upoznali, samo sam ga na par trenutaka vidjela i odvedoše ga za Sarajevo hitno. Nismo bili zajedno pa skoro 20 dana. Onda su nas spojili.

U bolnici smo proveli punih 47 dana i napokon su nas pustili kući sa dijagnozom Tetralogija fallot Hypoplasia AP.  Imao je operaciju sa 4 mjeseca u Turskoj. Urađena mu je Rastelli operacija, ugrađen goveđi draft izmedju desnog ventrikula i plućne arterije, zatvoren VSD i urađena rekonstrukcija plućne arterije. Moj mali heroj je, hvala Bogu, dobro i sada imamo mnogo informacija šta, kako, kome i gdje?

U početku je bilo teško, jer nismo ništa znali o tome, još prva beba uopšteno. Osjećala sam se kao mehanička mama, jer sam ga morala i hraniti po rasporedu i slušati šta mi medicinsko osoblje kaže kako lijekove dozirati, koliko mlijeka... Dugo mi je trebalo da se opustim sa svojim malim čudom, da se mazimo i da budemo kao i ostali.

Često uz ovu manu idu u druge mane. Djeca kasne u razvoju ili imaju još neke zdravstvene probleme. Naš Ali je kasnije prohodao, sa 22 mjeseca i još uvijek ne govori, osim one glavne riječi "mama". Moramo da posjećujemo fizijatre i logopede.

Teško jeste, ali smo prihvatili da je to jednostavno tako moralo da bude i krenuli u borbu za život. Mnogo straha, stresa i troškova očekuje roditelje, ali sada smo zahvalni i uživamo u ovom malom čudu koje ima dvije godine. Znamo da nas čeka još operacija, ali trudimo se da uživamo u svakom momentu.

Pročitajte i...