- Marina već 23 godine radi kao babica - u porodilištu KBC Zvezdara pomaće budućim majkama da donesu novi život na svet.
- Najemotivniji trenutak joj je bio kada je porodila svoju sestru, a najteža strana njenog posla je da ostane smirena kada se dese neke komplikacije.
Dolazak svakog novog bića na svet je uzvišen i čaroban trenutak, u kom babica postaje najveći oslonac porodilje, njen svetionik u buri i ruka spasa. Marina Dinić Nešić već dvadeset tri godine u porodilištu KBC Zvezdara nesebično pomaže budućim majkama da što lakše i bezbolnije prebrode to veliko životno iskušenje i začuju prvi plač svog novorođenčeta.
Za magazin Lepa&Srećna, Marina je otkrila kako izgleda složena mašinerija "iza kulisa", kako stiče neophodno poverenje porodilja i koji porođaj joj je bio najemotivniji u dosadašnjoj karijeri.
Šta vas je najviše privuklo tom lepom i teškom pozivu?
"Radost rađanja i dolazak novog života na svet za mene su oduvek predstavljali najlepšu tajnu prirode. Ta fascinacija prirodnim poretkom rano je prerasla u želju da istražim kako sve to funkcioniše i, što je najvažnije, kako mogu postati deo tog uzvišenog čina. Kada je došlo vreme za izbor životnog poziva, dileme nije bilo. Upisala sam srednju medicinsku školu, smer ginekološko-akušerska sestra, gde sam stekla fundamentalna znanja o porođaju i istinskoj ulozi babice. To nije bio samo izbor profesije već svesna odluka da svoj život posvetim podršci i slavljenju novog života".
Možete li nam opisati jedan svoj radni dan u porodilištu, iz ugla koji pacijentkinje obično ne vide?
"Porodilište KBC Zvezdara je moje prvo radno mesto, a verujem da će ostati i poslednje. Kao mlada devojka, sa skromnim životnim iskustvom, zakoračila sam u svet izuzetne odgovornosti. Ono što pacijentkinje ne vide jeste kompleksna mašinerija koja radi 'iza kulisa' – rigorozna organizacija kadra, tehnička pripremljenost i besprekorno sprovođenje medicinskih procedura, u kojima nema mesta za grešku, jer je bezbednost majke i deteta na prvom mestu. Od prvog dana pre dvadeseet tri godine, pa sve do danas, držim se zlatnog pravila: onog momenta kada prođem kroz ulazna vrata porodilišta, svoj privatni život ostavljam iza sebe. Svu svoju pažnju usmeravm na žene koje su izabrale našu ustanovu i ukazale nam poverenje, poveravajući nam ono najvrednije – sopstveni život i život svog novorođenčeta".
Šta je najvažnije što jedna babica treba da pruži porodilji u tim trenucima?
"Poverenje je temelj svakog uspešnog porođaja. Onog trenutka kada buduća majka oseti da imamo zajednički cilj – da ona ode kući sa živom i zdravom bebom, uz maksimalno očuvanje njenog psihofizičkog zdravlja – mi postajemo tim koji pobeđuje. Kada se uspostave ta neraskidiva spona i uzajamno poverenje, uspešan ishod je praktično zagarantovan".
Može li poverenje između babice i porodilje promeniti čitav tok porođaja?
"Poverenje je apsolutno ključna karika. Ukoliko se ta spona ne uspostavi na vreme, utoliko će se otvoriti vrata strahu, koji u tim prelomnim trenucima može potpuno paralisati porodilju. Strah otežava saradnju u porođajnoj sali i neminovno vodi lošijem, često i traumatičnom iskustvu. Međutim, kada postoji poverenje, strah nestaje, a porođaj se pretvara u bezbedno i neuporedivo lepše iskustvo".
Koji deo vašeg posla vam je najlepši, a koji najteži?
"Najveća sreća i moj profesionalni trijumf uvek je bebin prvi plač. Neopisiv je osećaj prisustvovati tom čarobnom trenutku kada žena zakorači u svoju novu životnu ulogu i kada novorođenče instinktivno reaguje na njen dodir i glas. S druge strane, najteži i najpotresniji trenuci su oni kada se suočimo s komplikacijama i opravdanom sumnjom u normalan ishod porođaja. U tim sekundama moram ostati smirena i profesionalna, prikrivajući vlastitu strepnju i napetost da kod porodilje ne bih izazvala paniku. Zadržati apsolutni mir pod takvim pritiskom zaista je najveći izazov našeg zanimanja".
Da li su vas neki porođaji posebno dirnuli?
"Bilo ih je zaista mnogo, jer se uvek trudim da svakoj porodilji budem podjednako posvećena i da joj pružim isti obim nege. Ipak, jedan događaj nikada neću zaboraviti – porođaj moje rođene sestre. Posebna čar te situacije bila je u tome što sam i sama bila trudna, u sedmom mesecu. Prvobitno sam došla u porodilište samo da bih joj pružila podršku. Međutim, u finišu, kada je beba već dolazila na svet, osetila sam neodoljivu želju i neku čudesnu snagu. Poželela sam da baš ja prihvatim svoju sestričinu, da je prva dotaknem i privijem na grudi. Možete samo zamisliti koliko je to bilo dirljivo – trenutak u kojem se istovremeno prepliću uloge sestre, tetke, babice i buduće majke".
Šta žene najčešće ne znaju ili pogrešno misle o porođaju?
"Iako većina trudnica danas prolazi kroz razne oblike psihofizičke pripreme, u praksi se često dešava da suštinu tog procesa ne razumeju u potpunosti, što dovodi do nerealnih očekivanja. Najveća zabluda obično se odnosi na jačinu bola i trajanje porođaja. Naime, bol je izrazito subjektivan osećaj, ali slušajući tuđa i često dramatična iskustva, žene steknu pogrešnu sliku o tome kako čitav proces teče. Takođe, važno je razumeti da je porodilište specifična sredina sa strogim pravilima ponašanja. Ta pravila ne služe zato da bi bilo koga sputavala, već su pažljivo osmišljena da bi se svakoj trudnici očuvala privatnost, obezbedio preko potreban mir i garantovala apsolutna bezbednost".
Šta biste poručili mladim ljudima koji razmišljaju o zanimanju babica kao o svom životnom pozivu?
"Biti babica zahteva veliko odricanje, beskrajno strpljenje i ogroman trud kroz stalno učenje i usavršavanja. Međutim, sve to zalaganje ima najvišu moguću svrhu – olakšati i ulepšati verovatno najveći događaj u nečijem životu. Ako želite da se bavite poslom koji sadrži dubok smisao, koji vas ispunjava ponosom i donosi radost koja se ne može meriti ni sa čim drugim – izaberite ovaj poziv!", poručuje babica Marina.
U galeriji ispod pogledajte i najlepše citate o roditeljstvu:
BONUS VIDEO:
Izvor: Magazin Lepa&Srećna