Još
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Detinjstvo u ratu: Rupe koje se ne krpe


Bilo je to ’92 godine. Proljeće. Neki ljudi su odlučili da ne treba da živimo u miru i sreći i tako mi presjekoše djetinjstvo napola. Živjela sam u jednom malom gradiću kraj rijeke Neretve. One divlje i hladne, koja u sred ljeta dostigne tek nekoliko podioka iznad nule. Konjic vam je grad koji možete obići za pola sata, uzduž i poprijeko, ali ima najveće srce i najčudesnije ljude koje sam ikada upoznala. Mnoga prijateljstva koja sam stekla do te godine traju i dan danas.

Pročitajte i... Projekat koji slama srca: Nasilje u očima deteta (FOTO)

Bili smo srećni, slobodni, jurcali po naselju, igrali se po cijeli dan, išli pješke u školu i jedini ,,rat’’ za koji smo znali, a koji nas se ticao bio je onaj dječiji između škola "Osmi mart" i "Zvonimir Belša Nono". Učenike prve škole smo zvali "Marsovci" – ni dan danas ne znam zašto, a oni nas "grobari", jer nam je škola bila pored gradskog groblja. Bila sam ponosna na moju školu, nosila je ime narodnog heroja iz II svjetskog rata.

A onda je došlo ono proljeće. Odrasli su se uznemirili, gledali snimke iz Sarajeva gdje su sukobi prijetili da postanu nešto ozbiljno. I ostvarili su prijetnje. Pripremala su se skloništa, a nama, djeci, je sve to bilo uzbudljivo, do nivoa kao da glumimo u nekom filmu. Sjećam se dana kada sam se igrala sa komšinicom Almaidom kad je tata došao po mene. Kratko mi je objasnio da moramo hitno ići. Spakovali smo stvari i krenuli. Na barikadama su nas vratili. Nismo bili odgovarajuće nacionalnosti da bi nas pustili. Tatu ne. Mi možemo dalje. Vratili smo se.

Sutradan smo mama, brat i ja napustili Konjic sa dedom i babom. Nikada neću zaboraviti onu sliku kada me tata zagrlio, posljednji put u naredne tri godine i rekao mi da pazim na mamu i brata. A onda nam je mahao… dok ga nismo izgubili iz vida.

Pročitajte i... Otac i ćerka - odnos pun ljubavi i poštovanja

Neko je odlučio da mi treba da se rastanemo. Da moja porodica ne treba da bude zajedno. Da mama, brat i ja možemo otići, a tata mora da ostane. Time su mi uništili dobar dio oslonca u očinskoj figuri koja je prirodno određena da bude iz djecu dok odrastaju. ONI su odlučili.

Došli smo u Nikšić. Bez mog kofera. Usput se negdje izgubio. Došli smo na deset dana i ostali zauvijek. Dok su se druga djeca bavila normalnim dječijim stvarima, ja sam razmišljala i brinula se gdje je moj tata i da li je živ. Nije bilo previše mjesta razmišljanju o frizurama i najnovijim modnim trendovima. Nikada neću zaboraviti momenat kada su nam javili da možda nije živ. Plakala sam danima i noćima. Tada sam počela da se molim Bogu, a da me niko na to naučio nije. Počela sam vjerovati u Njega one noći kad je telefon zazvonio i tata se javio. Kada je majka vrisnula od sreće, a ja podigla pogled ka nebu i uzviknula: "Hvala!".


Pročitajte i Tanjin blog: Komšinice sa trećeg sprata, idealna majko i ženo


Do tog perioda nisam znala ni da među nama imaju neke razlike. Da nas ima Srba, Hrvata i Muslimana. Učili su me da sam Jugoslovenka. Tako sam i odgovarala na pitanje: "Šta si po nacionalnosti?", dok mi nisu rekli da to nije dobar odgovor, pa sam otišla iz škole kući, potpuno zbunjena i ljuta na mamu što mi nije objasnila u koji tip ja spadam. U koji koš. Danas sam srećna što barem prvih 11 godina o tome nisam znala ništa.


Kad je moj tata izašao iz Konjica, to veče neću zaboraviti dok sam živa. Uskočila sam u rupu između dva kauča i sakrila se da ga iznenadim, a osjećala totalnu zbunjenost sopstvenim postupkom. Kad je ušao na vrata izgledao mi je za dva broja manji. Poslije sam shvatila da sam samo porasla ja. Potrčala sam mu u zagrljaj koji je pokušao skrpiti onu rupu od tri godine koju su nam drugi napravili. Odlučili su da to tako treba. Da bez rupe na kraju mog djetinjstva to ne bi bilo to. ONI su odlučili.


Nije lako skrpiti i nadoknaditi jedan propušteni dio u odrastanju djece. Čak i kad se stvari na kraju ispeglaju, ostaje rana koja grebe i stvara gorčinu duboko u stomaku… stvara stijenu u grudima koja ne da srcu normalno da kuca.

Zato ja ne mogu da gledam filmove koji za tematiku imaju rat u mojoj lijepoj Bosni i Hercegovini. Okrenem glavu, želudac mi se stisne u neraspetljiv čvor i promijenim kanal. Ni dan danas ne mogu da se izborim sa slikama uništavanja jedne divne zemlje. One divne, koju su ONI odlučili da satru.

  Pročitajte i... Projekat koji je dirnuo mnoga srca: Deca su bila ovde (FOTO)

Živi smo i zdravi. Hvala Bogu dragom na tome. Moja drugarica Elada nije bila te sreće. Roditelji joj nisu dali da izađe iz stana da se igra od straha da je neko ne ubije, a onda je granata pogodila baš njen stan i ona izgubila život. Da smo ostali u mom lijepom Konjicu, možda bi i mene zadesila ista sudbina. Baš tog dana kada je granata gađala naš stan, a tata pet minuta prije toga otišao kod komšije na kafu. Proletjela je kroz klavir, ormar i eksplodirala u dnevnom boravku. Ali nije. Živa sam i zdrava. Skrpljene duše, ali čitava.


Prvi put kada sam nakon rata posjetila Konjic bilo mi je teško. Plakala sam od one table koja označava ulaz u grad. Sve je izgledalo manje. Ulice, kuće… ugledala sam prozor moje sobe… I na zidu postere Tajči i New Kids on the Block. Plakala sam kao kiša…

Često kažemo za djecu "samo da su nam zdravo!". I samo neka je mir sa nama. Da ONI drugi ne odlučuju o nama i sudbini naše djece, već samo mi.

Neka naše odluke budu bez rupa u djetinjstvu onih koje smo stvorili.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI

Inicijalizacija u toku...

Komentari 0

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Najnovije

Vesti

Porodica