Bejzbol je sport za dečake, a postoji i ženska verzija, pod nazivom – softbol. U Srbiji postoje dva odvojena saveza - za bejzbol i softbol, ali se radi o dve verzije jednog istog sporta, sa izvesnim razlikama u igri zbog određenih karakteristika polova. Inače, softbol je manje zastupljen, posebno kod nas, pa ćemo se okrenuti muškoj verziji.

Bejzbol (Baseball) je nastao sredinom 19. veka u SAD, gde je - pored košarke i američkog fudbala, jedan od tri najpopularnija sporta. Izuzetno je popularan na Kubi, u Meksiku i Japanu, i to su ujedno i tri svetske sile u ovom sportu. U Srbiju je stigao sredinom 90-ih godina prošlog veka, zahvaljujući Nikoli Vučenoviću Vučku, danas treneru i generalnom sekretaru Udruženja bejzbol klubova, a nekad dobrom igraču.

Klubovi u SrbijiU Srbiji trenutno postoji 12 bejzbol klubova. U Beogradu, to su: Beograd 96, Vojvode, Spartans, u Novom Sadu - Vojvodina i Novi Sad, u Čačku - Ejndžels („Angels“), u Zrenjaninu - Gradnulica, Somboru - Aligatorsi, Nišu - klub Niš, Kragujevcu - Slipers („Sleepers“), klub u Petrovaradinu je Šelters („Shelters“), a u Kraljevu - Sevn krauns („7 crowns“). Međutim, brojno stanje je promenljivo i očekuje se otvaranje novih klubova širom Srbije. Želja Bejzbol Saveza Srbije je da se osnuju školski timovi po osnovnim školama, po uzoru na američke, koji bi se kasnije takmičili u srpskoj ligi.

S obzirom da je aktivan po pitanju unapređenja sporta, za sagovornika sam izabrala Slobodana Mirkovića, predanog oca jednog od najmlađih bejzbol igrača, a po potrebi vozača i trenerskog saradnika. Kako kaže, u bejzbolu su svi kao porodica, a ko upozna Vučka, zaista ima potrebu da mu pomogne, jer je čovek sa bezbroj  ideja.

Sport za svakog dečaka

Loptica za bejzbol je specifična, uvek ručne izrade. Pravi se od kravlje ili konjske kože, i obavezno je bele boje, sa precizno raspoređenim šavovima, izrađenim crvenim koncem. Jezgro loptice je tvrda guma, preko koje je namotan kanap kao klupko vune, a zatim svileni konac. Teška je, brza, ali i elastična.

Bejzbol je sport za svakog dečaka, nije važno da li je nizak ili visok, brz ili sporiji, spretan ili «trapav»... za svakog se u igri nađe bar jedna pozicija. Uz savet lekara, čak i deca sa izraženijim telesnim deformitetima mogu da se bave bejzbolom, kao i ona koja imaju razna druga oboljenja. Ovaj sport se posebno preporučuje u letnjem periodu, kada se igra na otvorenom. Ipak, deca sa burnim alergijskim reakcijama - na primer, na polen, mogu da treniraju isključivo uz odobrenje svog lekara.

Treninzi nisu česti

Specifičan teren za bejzbol ima oblik lepeze, sa kvadratom u sredini. Mora da bude na dovoljnoj udaljenosti od tribina, odnosno ograde, a sve to zauzima veliku površinu. Baš zbog nedostatka prostora, treninzi nisu česti, ali su vrlo uzbudljivi i predstavljaju sjajnu priliku za druženje - i dece, i roditelja.

Prilika za putovanjaDobra strana treniranja bejzbola kod nas je i što deca imaju zaista brojne prilike za putovanja na takmičenja - kako u zemlje u okruženju, tako i po celoj Evropi. Naime, po pravilu za bejzbol turnire, smeštaj obezbeđuje organizator - dakle, klub domaćin. Nije to smeštaj u luksuznim hotelima, ali je pristojan. Roditelji plaćaju samo troškove prevoza, a s obzirom da klubovi (poput kluba Beograd 96) imaju svoj kombi ili minibus prevoz, jedini trošak je prevoz. Decu na put vode treneri, dok roditelji - ako ima mesta u prevozu i ako žele, mogu da krenu na put o svom trošku.

Svako dete već posle prvih nedelja treniranja, zbog malog broja igrača počinje da učestvuje na utakmicama, i to u tri lige: domaćoj srpskoj ligi, Inter ligi (obuhvata veliki broj zemalja, ali ne i sve evropske), i na reprezentativnom nivou širom Evrope.

U bejzbolu svako dete može da igra na dve, tri, pa i četiri pozicije - koje, imajući u vidu sposobnosti deteta, njegovo interesovanje, dužinu treniranja, protivničku ekipu, samu igru... određuje trener. Utakmica nije vremenski limitirana, već zavisi od ostvarenih poena. Zbog toga može da traje satima, pa i danima. Na terenu se ne nalaze igrači obe ekipe istovremeno, već prvo jedna ekipa - koja predstavlja „odbranu“ (svaki od devet igrača ima rukavice), dok druga ekipa izvodi po jednog igrača da «napada», odnosno da palicom udara lopticu. Kada se izređa svih devet igrača jedne ekipe, kreću ispočetka. Tokom utakmice, svaka ekipa ima pravo na devet napada i devet odbrana, pa je utakmica podeljena na devet promena, takozvanih „ininga“. Poen ne može da dobije ekipa koja brani, već ona koja je u napadu, i to samo kada igrač udari palicom loptu, zatim pretrči sve tri baze i vrati se na onu četvrtu, sa koje je krenuo u napad. Ekipa u odbrani najviše zavisi od bacača, jer je cilj sprečiti protivničkog igrača da udari lopticu.

Pozicija igrača

Tako smo došli do pozicija igrača u bejzbolu. Pomenuti bacač, odnosno „pičer“ - kao igrač odbrane baca loptice hvataču, dok igrač druge ekipe, udarač - odnosno „bater“, pokušava da je pogodi. Hvatač, odnosno „kečer“, bacaču nekako daje unapred dogovorene znakove rukom, to jest prstima, i vodi ekipu u odbrani, a nosi zaštitnu opremu da ga ne pogodi brza lopta. Ostali igrači se dele na one u polju – „infildere“ i van polja – „autfildere“. Infilderi su, u stvari, čuvari baza koje se nalaze na ćoškovima kvadrata ucrtanog u teren - za svaku po jedan, dakle, ukupno četiri. A „autfilderi“ se nalaze na lepezastom delu terena - po jedan levo, u centru i desno, odnosno tri igrača.

Pravila igre

Igra se sastoji od veoma uzbudljivih, dinamičnih momenata i dužih intervala pripreme za akciju. Zbog toga, ali i zbog razmišljanja o bacanju, hvatanju, udaranju - bejzbol je sport koji izuzetno dobro utiče na inteligenciju dece. Brze promene, donošenje odluka, pamćenje znakova, uočavanje detalja kod protivničkih igrača (treba videti tajni znak, mig, brzo matematički izračunati mogući pravac kretanja loptice tako da je udarač ne pogodi) - sve to od bejzbol igrača stvara ljude koji lako zapažaju, brzo misle i zaključuju, promišljati su. Što se tiče telesne konstitucije, s obzirom da u igri ima dosta promena kretanja, specifičnih pozicija tela, bacanja, hvatanja - mišići su izduženi i ravnomerno razvijeni.

Oprema za bejzbol

Početak treniranjaIdealan uzrast da se počne sa treninzima je oko deset godina, ali mogu da ga treniraju i dečaci od šest, sedam, osam godina... Kod nas se sa mlađim kategorijama radi tek pet godina, a pošto nema mnogo klubova i reč je o „nepoznatom“  sportu, na utakmicama često zajedno igraju takmičari raznih uzrasta, izuzev kada je reč o seniorskim međunarodnim susretima.

Zainteresovanoj deci su dovoljne  patike, bilo kakav donji deo trenerke, obična pamučna majica i, ako vreme nalaže, gornji deo trenerke. Ostalu opremu čine kožne rukavice (posebno za levoruke i desnoruke, a različite su i zavisno od pozicije u igri), loptice, palice raznih dužina - oble i relativno teške, kacige izrađene od plastike i specifične za bejzbol. Za kečera -hvatača su potrebni i štitnici za grudi, stopala, cevanice i kolena, potom kečerske, debelo postavljene rukavice, kao i zaštitna maska za lice i uši, koja se obično pričvršćuje za kacigu. Sve to dete dobija u klubu, ali ako znate gde opremu možete da nabavite, i to želite, možete da je kupite, ali obavezno uz savet sa trenerima.

Članarina
Članarina u letnjem periodu ne košta ništa, a zimi je - zbog rentiranja balona za igru, 800 dinara. Kada se tome doda besplatna oprema, jeftina putovanja i zaista rasterećen pristup utakmicama, „bejzbol je sport koji uopšte ne opterećuje roditelje“, kako reče jedan otac. Ali jeste sport koji će vam omogućiti da upoznate i takve sportske veličine kao što su Vlade Divac i Žarko Paspalj, koji su na ovogodišnjem turniru u Novom Sadu bili prvi, počasni „bacači“.

Iako oprema koju čine štitnici nagoni na pomisao da je reč o opasnom sportu, nije tako. Reč je o zaštiti od povreda prilikom padova, a lice se štiti od udarca brze loptice. Jer, u žaru igre - kada, na primer, krenu unazad, igrači gledaju u lopticu a ne saigrača, pa može da dođe do bezazlenog sudara. Da bi se završilo smehom a ne suzama, tu je zaštitna oprema.

Kako izgleda trening

Trening obavezno počinje trčanjem. Zatim se rade ozbiljne atletske vežbe, kao deo treninga za zagrevanje. Slede vežbe bacanja i hvatanja loptice, i tek onda se prelazi na elemente igre i samu igru. Tako se trening oduži na dva, čak i dva i po sata. Ali, pošto u zimskom periodu deca treniraju jednom, a leti dva puta sedmično, ne predstavlja opterećenje za njih. U periodu od prvih jačih kiša - dakle od oktobra, novembra, pa do prvih sunčanih dana u martu ili aprilu, treninzi se organizuju u zatvorenom prostoru, u balonima za fudbal i tenis.

Željka Zebić