Ovu japansku borilačku veštinu nam je približio Saša Anđelić iz kluba TSURU, internacionalni majstor ašihare, jedan od osnivača Ašihara kaikan saveza Srbije.

Naši treneri, među kojima i moj sagovornik, inače i majstor kjokušinkaija (vrsta karatea), učestvovali su 2007. godine na specijalnom seminaru u Danskoj, održanom u okviru Svetskog prvenstva, i to pred novim predsednikom Svetskog saveza za ašiharu, sinom njegovog osnivača. Nakon što su na „majstorskom treningu“ prikazali znanja i veštine, data im je licenca predstavnika tog sporta kod nas. Tako su u Srbiji klubovi i Savez zvanično otpočeli sa radom u januaru 2007. godine.

Izuzetna borilačka veštinaOva borilačka veština je dobila ime po svom osnivaču - Japancu Hidenori Ašihari. Sadrži neke elemente karatea - oko četiri petine, dok preostalu petinu čine elementi džudoa i aikidoa. Naravno, ima određene specifičnosti, zbog čega i jeste zaseban sport. Inače, posebno razvijene metode ašihare, čine je lako primenljivom u realnim situacijama samoodbrane.

Počinje se od ranog uzrasta

Ovaj sport pored specifičnih, ima i elemente popularnih borilačkih, ali i nekih drugih sportova, posebno atletike i gimnastike. Idealno vreme za prve časove je predškolski uzrast, a veliki broj dece u ašihara klubovima ima samo četiri godine. Jedino je važno da je dete dovoljno zrelo da prati čas i polako, kroz igru i zabavu, ulazi u sistem treninga. Ašihara je dobar sport i za dečake i za devojčice - kojih je neznatno manje, zbog pogrešnog mišljenja da je ovo muški sport. Međutim, dame su nekad „borbenije“, posebno u predškolskom uzrastu! Bez obzira na godine, ašiharom možete početi da se bavite rekreativno, kad god poželite.

Razvijanje discipline

Sa malom decom se najpre radi na razvijanju discipline, koja je potrebna za održavanje časa. Fizički, u prvom planu je postizanje što veće elastičnosti tela, potom podizanje opšte fizičke sposobnosti i kondicije - aerobnim delom treninga, odnosno trčanjem, a posebna pažnja se posvećuje razvijanju koncentracije. Sve ovo će mnogo da koristi deci kada krenu u školu, a naročito u „ludim“ tinejdžerskim godinama, to jest u periodu ubrzanog rasta i razvoja. 

Razvoj celog tela

Čas obavezno počinje trčanjem (nažalost, danas ga malo dece praktikuje). Ali, pre nego što mališani potrče, uče ih kako se to pravilno radi. Zbog toliko prisutnog lošeg držanja tela, slede vežbe koje ispravljaju kičmu i podižu glavice. A onda sledi pravo sportsko zagrevanje, pa vežbe elastičnosti - to je obavezan i najduži deo časa za najmlađe. Deca treniraju bosa i navikavaju se da stezanjem prstića rade vežbe za ravne tabane. Jer, na kraju osnovne škole, mnoga od njih naglo izrastu, a tetive im ostanu skraćene. Ali, ako „razviju“ pluća i steknu elastičnost, uz pravilan oblik kičme i svod stopala - do problema neće doći. A time ni do kompleksa i psihičke nestabilnosti. U svakom slučaju, ašihara utiče na ravnomeran razvoj tela.

Početak je lak

Takmičenje posle dve godineDete može da počne da se takmiči kada dobije sedmi ili sedmi plus kju, otprilike plavi ili žuti pojas. Do tada uglavnom trenira dve godine, usvojilo je neke osnove samoodbrane i dostiglo potrebnu fizičku kondiciju i elastičnost.

U prvih šest meseci, pomenutom konceptu rada se postepeno dodaju najjednostavnije ašihara tehnike. Prvo polaganje čeka mališane posle dva do šest meseci od upisa, što zavisi od samog deteta, kao i kada je upisano. Polaganja su dva puta godišnje. Deseti, početnički kju (stepen veštine), mali sportisti zaslužuju kada nauče osnovna pravila ponašanja u sali, jer je ašira ipak tradicionalna japanska veština, koja na tome insistira. Kada se početnik tome prilagodi, dobija takozvani deseti kju, odnosno beli pojas i znak ašihare na levoj strani kimona. Od tog trenutka se smatra početnikom u ašihari. Za decu od četiri godine, to se obično desi otprilike posle dva meseca.

Podsticanje samostalnosti mališana  

Učenje „nesportskih“ stvari - kao što je slaganje kimona, pozdravljanje, oblačenje za čas i posle časa... podrazumeva se. Treneri se trude da roditeljima objasne kako deca, ma koliko bila mala, ipak neke stvari mogu sama da urade. Nažalost, nesvesno, iz dobre namere, previše mazimo decu. To je razlog što treneri na samom početku uče najmlađe da sami unose opremu, koja nije teška, da umeju sami da se presvuku, posebno leti - kada je manje garderobe... Jer, roditelji u žurbi greše, pa pomažu deci da se što pre obuku, čineći ih tako nesamostalnom.  

Pokazivanje naučenog Roditelji mogu da prisustvuju prvim časovima, ali im je kasnije mesto van sale. Da bi videli šta su im sve deca naučila, dva puta godišnje se organizuje neka vrsta javnog časa. Na njemu deca pokazuju svoja znanja i veštine, ono što su u prvih šest meseci naučila i šta su sposobna da urade. Ta polaganja, koja okupljaju cele porodice, familiju, prijatelje... pretvaraju se u sjajne porodične žurke - uz kolače, grickalice, dečju vrisku i ciku.

I rekreacija, i takmičenje

Rekreativno bavljenje ovom borilačkom veštinom se preporučuje tri puta nedeljno, po 60 minuta. Na „jači“ trening, deca prelaze kada odluče da se bave ašiharom kao takmičarskim sportom. Najmlađi takmičari imaju sedam godina, a većina se prvi put takmiči u nižim razredima osnovne škole. U tom uzrastu, deca su dovoljno zrela i spremna da izađu pred publiku i pokažu svoje znanje.

Uspešna borba protiv astme

Dete može da trenira uz potvrdu sportskog lekara da je sposobno da izdrži fizičke napore, kao i da nema bolest koja je prepreka za bavljenje ašiharom. Što se tiče astme, ima je veliki broj dece koja trenira. Međutim, napor na treninzima, što je pokazalo iskustvo, pomaže da se razviju pluća i da se mališani uspešnije bore sa astmom. Roditelji kažu da deca posle nekog perioda lakše žive sa tim oboljenjem, da im aerobni deo treninga posebno pomaže. Dakle, on ne leči, ali olakšava život obolele osobe.

Malo troškova za opremu

U početku, od opreme je potrebna samo trenerka i majica. Deca treniraju bosa, na strunjačama, a sale su prilagođene ovom sportu. Kada dobije deseti kju, posle mesec-dva, detetu je potreban kimono, kao osnovni deo opreme. Kimono liči na onaj za karate ili džudo, ali je za ašiharu nešto tvrđi - zbog hvatova, bacanja, i slično. Opremu nije teško nabaviti, nije skupa, a to može da se učini i preko klubova.

Polaganje za pojas

Odrasli za svaki kju polažu jednom godišnje, a deca svakih šest meseci, to jest u decembru i junu - u letnjem kampu. Dečji pojasevi su drugačiji. Nikako manje važni, ali za svaku promenu na pojasu polažu duplo više od odraslih. Deca mlađa od 12 godina ne mogu da polažu čak ni za dečji crni pojas. Jer, po pravilu, majstor mora da bude kompletan u svemu. Odnosno, dovoljno zreo da ume, ako zatreba, sam da vodi treninge vršnjacima i mlađima.

Sport za celu porodicu

Ašihara je, zvanično, individualni sport, ali je kod nas više od toga. Pošto dete sa treninzima može da počne i pre nego što krene u školu, a kasnije i kao student, pa i roditelj - reč je o dobrom spoju sporta, druženja, razvijanja osećanja pripadnosti zajednici, porodici. Nije toliko važno postati takmičar - većina članova u klubovima su rekreativci, željni dobre kondicije, zdravlja, elastičnosti. Klub TSURU je i osnovan kao porodični klub, sa osnovnom idejom da se porodice okupe oko sporta i, uopšte, zdravog načina života.

Nije zaboravljena ni humanost. Treneri, deca i njihovi roditelji iz kluba TSURU, bave se onima kojima nema ko da pomogne. Do kraja ove godine planiraju aktivnosti u saradnji sa matičnom opštinom Vračar, kako bi pomogli deci bez roditeljskog staranja.

Ako imate više od četrdeset godina i primećujete prve znake da će vam saginjanje uskoro biti „problem“, uzmite dete za ruku i - pravac u najbliži ašihara klub.

Željka Zebić