• Iskustva koja deca nose iz detinjstva mogu u velikoj meri da oblikuju i njihov odrasli život. 
  • Dečaci koji u detinjstvu iskuse određene traume mogu da izrastu u nesigurne muškarce. 

Nisu svi zahtevni muškarci oduvek bili takvi. Neki su kao dečaci bili dragi, osećajni i puni ljubavi, ali su ih određena traumatična iskustva možda naučila da potiskuju delove svoje ličnosti.

Doživljaji iz detinjstva često oblikuju naše ponašanje u odraslom dobu, a dečaci koji se suoče sa određenim poteškoćama mogu te lekcije i očekivanja preneti i kasnije u život. To može da utiče na njihovo ponašanje i odnose sa drugima, zbog čega je važno razumeti korene takvog ponašanja.

Rano odbijanje i strah od ranjivosti

Nakon puberteta dečaci počinju da osećaju simpatije i žele da izlaze na sastanke. Biti odbijen može biti bolno, ali je to normalan deo odrastanja. Ključno je kako okolina, a posebno roditelji, pruža podršku dečacima nakon odbijanja. Roditelji im mogu pomoći tako što će im objasniti da odbijanje nije razlog za stid, niti umanjuje njihovu vrednost ili muškost.

Mogu ih naučiti da poštuju tuđu odluku, prođu kroz svoje razočaranje i nastave dalje bez okrivljavanja druge osobe. Bez takvog usmerenja, neki dečaci mogu odrasti u muškarce koji se plaše ranjivosti. Mogu postati toliko uplašeni od odbijanja da izbegavaju povezivanje sa osobom koja im se dopada. Drugi mogu postati preterano kritični, ističući tuđe mane kako bi se zaštitili tako što će prvi odbiti potencijalnu partnerku i izbeći bol.

Vršnjačko nasilje kao okidač za aroganciju

Zlostavljanje u detinjstvu može snažno da utiče na samopouzdanje. Dečaci se suočavaju sa otvorenim maltretiranjem poput pretnji i uvreda, ali i sa prikrivenim oblicima, kao što su ismevanje od strane prijatelja, isključivanje iz društva ili etiketiranje da su "preosetljivi" kada pokažu emocije. To je posebno zbunjujuće kada ih povredi osoba koju smatraju prijateljem.

Vremenom dečak može početi da sumnja u sopstvenu vrednost i naučiti da skriva nesigurnost. Kao odrasli, takvi muškarci često svoju duboku nesigurnost prikrivaju arogancijom ili preteranom kritičnošću. Iako je to odbrambeni mehanizam, takvo ponašanje odbija druge i otežava održavanje prijateljstava i veza.

Zabrana plakanja koja tugu pretvara u bes

Društvo često očekuje da muškarci budu čvrsti i da ne pokazuju emocionalnu ranjivost, jer se ona smatra slabošću. Zbog toga se mnogim dečacima od malih nogu govori da ne plaču. Kada roditelj reaguje ljutnjom na dečakove suze, uči ga da su njegova osećanja nešto što treba sakriti. Vremenom može početi da se stidi plakanja, a taj stid prenosi se i u odraslo doba.

Muškarci koji su naučeni da potiskuju emocije ne mogu ih jednostavno ukloniti. Tuga i druga potisnuta osećanja često izbijaju na površinu u obliku besa, što ih može navesti da se istresaju na voljene osobe i tako ih udaljavaju od sebe.

Nametnuto uverenje da briga o izgledu nije "muška"

Dok se devojčice obično podstiču da vode računa o svom izgledu, dečaci često ne dobijaju istu poruku. Mnogi usvoje stav da interesovanje za odeću, negu kože ili izgled uopšte nije "muško". Problem je što takav stav može dovesti do osuđivanja drugih muškaraca koji vode računa o svom izgledu.

Briga o koži nije samo pitanje lepote, već i higijene. Dečaci koji veruju da je sramota brinuti o svom izgledu mogu kasnije kritikovati prijatelje koji to rade, stvarajući nelagodu i ponavljajući isti obrazac stida vezan za osnovnu brigu o sebi.

Pritisak da se bave sportom umesto sopstvenim interesovanjima

Roditelji ponekad teraju dečake da se bave sportom kako bi ih "očvrsnuli" ili usmerili ka aktivnostima koje se smatraju muževnijim od pozorišta ili umetnosti. Kada rodne uloge diktiraju čime dečaci smeju da se bave, to ih može sprečiti da otkriju i slede svoje stvarne strasti.

Muškarci odgajani sa uverenjem da je sport ključni deo muškog identiteta mogli bi druga interesovanja smatrati nevažnim. To ih može učiniti zatvorenim za vrednost svega što nije povezano sa sportom i suziti njihove vidike.

Nedijagnostikovan ADHD i osećaj da nešto nije u redu

Kod dečaka se ADHD može ispoljavati kroz hiperaktivnost, nemir i poteškoće sa koncentracijom. Ako se takvo stanje ne dijagnostikuje, dečak koji se bori sa tim simptomima može početi da misli da sa njim nešto suštinski nije u redu.

Upoređujući se sa vršnjacima, može postati samokritičan i sumnjati u svoju sposobnost da se promeni. To može dovesti do toga da, kada odraste, odustane od rada na sebi, verujući da je jednostavno takav. Bez dijagnoze, podrške i alata za upravljanje svojim stanjem, takvi dečaci mogu zadržati navike koje otežavaju funkcionisanje u društvu.

Svađe roditelja kao model nezdravih odnosa

Deca obraćaju pažnju na to kako se njihovi roditelji nose sa međusobnim sukobima. Dečak koji odrasta uz roditelje koji se neprestano svađaju može poverovati da je to normalan način funkcionisanja partnerskih odnosa. Ako jedan roditelj redovno omalovažava drugog, dete može usvojiti takav obrazac ponašanja.

Kao odrastao muškarac, može omalovažavati partnerku, a da pritom ne shvata koliko je to štetno. Takva naučena ponašanja mogu mu značajno otežati izgradnju zdravih i stabilnih odnosa.

Izolacija u detinjstvu i teškoće u sklapanju prijateljstava

Mnogi odrasli muškarci imaju poteškoća sa sklapanjem prijateljstava. To je još izraženije kod onih koji su u detinjstvu bili socijalno izolovani. Dečaci koji su bili isključeni ili ignorisani u školi nemaju rana iskustva na koja bi mogli da se oslone u odraslom dobu.

Muškarci koji kao deca nisu imali mnogo prijatelja možda ne poseduju veštine koje olakšavaju stvaranje bliskih odnosa, niti prijateljstvo vide kao važan deo života. To može dovesti do izolacije ili do toga da stavljaju prevelik pritisak na jednu osobu da ispuni sve njihove društvene i emocionalne potrebe.

Nedostatak prijateljica i pogrešna percepcija o ženama

Prijateljstva sa devojčicama tokom detinjstva mogu pomoći dečacima da nauče da grade odnose sa ženama zasnovane na poštovanju. Muškarci koji nisu imali prijateljice dok su odrastali mogu početi da posmatraju žene kao nešto odvojeno od sebe, a ne kao celovite osobe.

Stvaranjem podele između muškaraca i žena, mogu postati skloniji sek*ističkim stavovima. Bez iskustva prijateljstva sa ženom čiju ličnost, ideje ili radnu etiku poštuju, mogli bi imati problema da uvažavaju ženska mišljenja kasnije u životu, što može štetiti njihovim profesionalnim i ličnim odnosima.

U galeriji ispod pogledajte i savete psihologa o odgajanju dece:

Citati psihologa Dejla Karnegija za dobro vaspitanje Foto: Mariana Serdynska/Shutterstock

BONUS VIDEO:

01:00
Najveća greška u vaspitanju dece Izvor: TikTok/melrobbins

Izvor: index.hr/Yumama