Zbog čega deca izrastaju u nezadovoljne osobe? U čemu greše roditelje, a u čemu učitelji? Pročitajte savete nemačkog neurologa Geralda Hutera.
Profesora neurobiologije na psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Gotingenu i jedan od tvoraca ideje "Škola se budi", Gerald Huter, uočio je određene probleme u vaspitanju koji od dece stvaraju nezadovoljne ljude. Pročitajte njegove stavove i razmišljanja o odnosima i uticaju roditelja i škole na razvoj deteta...
U knjizi "Svako je dete darovito" napisali ste da deca na svet dolaze s različitim darovitostima. Stoga je vrlo nepouzdano ograničiti taj pojam samo na onu decu koja su nadarena na intelektualnom polju.
Danas posebno važnim smatramo ako neko brzo shvata, može puno toga upamtiti i dobar je u analitičkom mišljenju. Ali to nije uvek tako i verovatno neće ostati tako zauvek. Možda ćemo za 50 godina smatrati darovitom onu decu koja budu imala posebne talente na socijalnom ili emocionalnom polju.
Napominjete da kada roditelji na dete projektuju sopstvene želje i očekivanja, to znači da mu "mogu uništiti mozak tokom njegovog razvoja". Šta pozitivno utiče na neurološki razvoj?
Pozitivna, otvorena okolina, ispunjena ljubavlju i motivacijom, okolina koja inspiriše dete da hrabro istražuje svet. Naime, svako novo otkriće, svaka nova spoznaja u detetovom mozgu izaziva bujicu oduševljenja, kakvu mi odrasli gotovo da više ne možemo ni da zamislimo. To oduševljenje samima sobom i onim što se još može otkriti, najvažniji je pokretač za dalji razvoj mozga. Onaj ko svom detetu onemogućava sticanje iskustva i neprestano mu govori šta treba da radi, pretvara ga u objekat vlastitih želja i može da saseče u korenu dečiju sposobnost za oduševljenje.
Možete li detaljnije objasniti taj pojam "objekta"?
U prvim nedeljama i mesecima života dovoljno je da se dete samo nasmeši majci i ona mu odmah uzvrati osmeh. To se događa neposredno, bez ikakvog vrednovanja.
Koje su posledice, šta se u takvim slučajevima događa s ekstrovertnom, a šta sa introvertnom decom?
Ona deca koja su više ekstrovertna, ona koja su do toga trenutka imala više slobode i prostora za istraživanje, jednostavno istupaju iz te povezanosti, a u sebi će reći: "Glupa mama", a onda oni počinju druge da pretvaraju u objekte. Na taj način više neće osćati bol.
Introvertirana deca pak samu sebe pretvaraju u objekat, oni kažu sebi: "Ja ništa ne znam, ja ništa ne vredim". To je stav koji u pubertetu neretko vodi do autodestruktivnog ponašanja, na primer bulimije.
Roditelji moraju zadržati vodeću poziciju, ali ujedno treba da detetu daju sav prostor koji mu je potreban da bi se osećalo kao subjekat.