Na primer, kada izgovorite rečenicu: "Baš si trapav, vidi šta si uradio...", uputili ste detetu nekonstruktivnu kritiku. Tačnije, niste kritikovali to što je uradilo, već njega samog (ti si trapav). Konstruktivna kritika bi bila: "Napravio si veliki nered na svom radnom stolu".

Slično je i sa pohvalama. Kada izgovorite: "Ti si stvarno divan dečak, pravi si mamin anđeo", uputili ste nekonstruktivnu pohvalu. Ova rečenica je ohrabrujuća, lepa, pozitivna po dete, ali vi njom niste pohvalili konkretan detetov

Semafor ponašanja

Kada odredite koje je ponašanje vašeg deteta dozvoljeno (zeleno svetlo), a koje je strogo zabranjeno (crveno svetlo), a koje zaslužuje maksimalan oprez jer je na granici ova dva (žuto svetlo), i kada je i dete upoznato sa ovim ograničenjima... onda se potreba za kaznom smanjuje. Budite dovoljno otvoreni da granicu između zabranjenih i dozvoljenih ponašanja stalno menjate, u zavisnosti od detetovog uzrasta, ali granica mora uvek da postoji.

postupak. Osim toga, deca koja često dobijaju samo nekonstruktivne pohvale - mogu da se zatvore u sebe, jer shvataju da su očekivanja njihove okoline, a pre svega njihovih roditelja veoma visoka. Kako će se jedno dete usuditi da pravi sitne, dečje nestašluke ako ga vi stalno hvalite kako je  pametno, odraslo, zrelo, dobro, poslušno... Ali, kada izgovorite: "Tako ti je dobar ovaj crtež", ili: "Odlično si sredio sobu", uputili ste detetu jasnu poruku čime ste zadovoljni. Zato uvek hvalite ili kažnjavajte, grdite ili nagrađujte konkretan postupak ili situaciju, a ne opšte trenutno (ne)zadovoljstvo detetom.

Efekat kazni

Da bi vaše kazne imale efekta, važno je sledeće:

* Razgovarajte
Pitajte vaše dete: "Da si ti na mom mestu, kako bi se ponašao? Kako bi kaznio ovaj tvoj postupak?" Idealno je da iste kazne važe za sve ukućane. Na primer, kazne za nepoštovanje određenih dogovora, za bacanje stvari po kući...

* Ne manipulišite strahom od kazne

Time out (tajm aut)

U trenutku kada niste sigurni kako treba da reagujete - dajte i detetu i sebi vremena da se opustite i smirite. Naime, ako reagujete impulsivno, vaša kazna će biti emotivna i neprimerena. Zato je "time out" u isto vreme i kazna i prilika da se i vi i dete "izduvate". Ova kazna se primenjuje tako što dete pošaljete u drugu sobu da razmisli o svom ponašanju. Koliko vremena će tamo ostati, zavisi od toga koliko ima godina. Preporučuje se da za svaku godinu života deteta računate po jedan minut kazne usamljenosti, tj. boravka u sobi, ali možete da primenjujete ovu kaznu i bez vremenskog ograničenja. Jednostavno recite detetu da ostane u sobi dok ne razmisli o svom ponašanju. Kada se vrati u vaše društvo, ne nastavljajte sa kažnjavanjem, dodatnom pričom, pridikovanjem, kritikovanjem... Dete je već kažnjeno za ono što je učinilo.

Svaku kaznu objasnite detetu. Napravite gradaciju. Kada dete zna koja ga kazna čeka za neko određeno ponašanje, i samo će imati kontrolu - da li će svesno da prihvati tu kaznu (ne pazeći na svoje ponašanje) ili ne. Zato kazne dogovorite unapred.

* Zamenite uloge
Pokušajte da se stavite u detetove "cipele", tj. na njegovo mesto. Zamislite konkretnu situaciju. Na primer: imate 16 godina, nalazite se na žurci. Tu je i vaša simpatija, društvo, odlična atmosfera. Stalno gledate na sat, krećete kući, znate da će biti buke ako zakasnite... Proveli ste divno veče, ali ste ipak malo zakasnili. Kako vas kažnjavaju vaši roditelji? Fizički, tj. batinama? Ponižavanjem? Zabranom izlazaka ubuduće? Svađanjem?...

A šta vi o tome mislite? Koja od tih kazni bi na vas delovala? "Opametila" vas za ubuduće?...

* Nikada ne ponižavajte dete
Ono ima svoj ponos i važno je da ga sačuva. Ponižavanjem ćete možda da smirite i dete i sebe, ali samo na kratke staze. Ne zaboravite da je nemoguće ponižavati dete a da to ne ostavi posledice. Takođe, bez obzira na učinjenu grešku, nikada nemojte da ga kažnjavate uskraćivanjem ljubaavi, hrane, bacanjem omiljene igračke... Jednostavno, ne postoji nijedan detetov postupak koji bi mogao da bude toliko strašan da zaslužuje ovakve kazne.

Veoma je važno da "osvestite" u sebi:

Detetovi postupci ne smeju da budu okidač za vaša nataložena osećanja jer ona, nažalost, često budu stres, višak obaveza i problema, manjak vremena... Svakodnevni problemi roditelja sigurno utiču na njihovo raspoloženje, ali ne smeju da budu razlog da se dete kazni. Zato, kada se razbesnite i počnete da vičete, ili na neki drugi način kažnjavate vaše dete, razmislite da li vičete zato što je ono zaista nešto značajno pogrešilo i zaslužilo kaznu, ili zato što su u vama nataložene neispoljene, potisnute emocije ili nezadovoljstva (jer je sasvim moguće da i vi imate svoj tepih sa planinom ispod njega). Naučite se samokontroli! Dete ne sme da trpi i da bude kažnjavano zbog vaših problema, ili zato što ne uspevate da usmerite svoju agresiju ka pravom izvoru problema.

Jelena Holcer, pedagog