Iako se svi delovi slušnog organa (spoljašnje, srednje i unutrašnje uvo) razvijaju iz različitih delova klicinog lista (zametka) - oni, nezavisno jedan od drugog, mogu da imaju neku anomaliju. Nažalost, događa se da anomaliju imaju sva tri dela uva istovremeno.

Prof. dr Dragan Zamaklar, specijalista plastične i dečje hirurgije sa Univerzitetske dečje klinike u Tiršovoj, objasnio nam je da anomalija ušne školjke kod mališana ne znači da postoji i anomalija sluha.

"Postoje ljudi sa normalno oblikovanom ušnom školjkom, a gluvi su. Znači, oni su imali anomaliju u srednjem ili unutrašnjem uvu, koja nema veze sa klicinim zametkom od kojeg se razvijala spoljna ušna školjka", kaže doktor.

Ušna školjka, kao vidljivi deo spoljašnjeg uva, razvija se od šest brežuljaka (kožnih nabora) - koji se, kako rastu, međusobno spajaju i formiraju školjku. To se dešava intrauterino, kod embriona. Ukoliko se u periodu do dvanaeste nedelje trudnoće iz nekog razloga, bilo da se radi o genetskim predispozicijama ili dejstvu spoljašnjih faktora (zračenje, hemijski nadražaji), kompromituje spajanje tih brežuljaka, može da nastane neka anomalija.

Nije uzrok samo nasleđe

Porodična anamneza malih pacijenata često pokazuje da deda, otac, baka ili majka imaju klempave uši. Nije određeno koji gen na to utiče. Događa se da u porodici niko nema sličan problem, već samo najmlađi potomak, tako da klempave uši nisu strogo vezane za nasledni faktor. Ima i primera da i otac i majka imaju klempave uši, dok su uši njihovog deteta sasvim normalne.

Veličina ušne školjke odgovara dužini nosa

Kada se horizontalno povuku linije od obrve i nosa, uši bi trebalo da su u tom rasponu, od gornje do donje linije. Beba u početku nema tu karakteristiku. Oko pete godine, ušna školjka dostigne 80 do 90 odsto svoje veličine, dok onih 10 do 15 odsto raste do puberteta.

Ukoliko dete ima deformitet ušne školjke, ne treba žuriti sa operacijom dok ona ne postigne neku optimalnu veličinu, a to se događa u petoj, šestoj godini. Prema iskustvu prof. Zamaklara, što je praksa i u svetu, to je doba kada može da se odlučuje o rešavanju estetskih problema.

Klempave uši nisu samo estetski problem

Onog trenutka kada dete krene u kolektiv (obdanište, škola), ono je zbog svog deformiteta izloženo podsmevanju drugara i ružnim nadimcima (Klempa, Dambo...). Dete u tom uzrastu još ne shvata u čemu je problem. Ono dobro čuje tako da velike, klempave uši još uvek nisu razlog da bude psihički istraumirano. Čak i ako ga pitate za problem koji je uočljiv, odgovoriće da njemu to ne smeta, ali da smeta drugarima! U stvari, njegove ušne školjke najčešće smetaju roditeljima, naročito ako su i sami klempavi, pa su kao takvi prolazili fazu zadirkivanja u najbližem okruženju. Oni u podsvesti i dalje nose taj problem. Da bi svoje dete poštedeli sličnih trauma, insistiraju na operaciji, čak mnogo ranije nego što je uobičajeno.

Neki roditelji prihvataju objašnjenje da pre šeste godine kod deteta ne može da se stvori kompleks klempavih ušiju. Međutim, sa odrastanjem, to postaje sve veći psihološki problem za mališana, pa na kraju on sam insistira da se uradi operacija.

Uvo kao i svako drugo

Za ulepšavanje ušnih školjki postoji veliki broj operativnih tehnika. Nijedna nije idealna, već svaka ima svoje prednosti i nedostatke. Uglavnom se zadovolje kriterijumi koje traže roditelji, da im dete nema klempave uši.

Posle operacije, uz nošenje elastične trake (kao teniseri), mesec dana ušna školjka ne sme da se savija. Kada ovaj period prođe, "novo" uvo je kao i svako drugo. Za rođendan može da se vuče do mile volje!

Rizici su uvek mogući

Ušna školjka je vrlo osetljiva na reakciju reza. Na hrskavici, kao posledica operacije, mogu da se naprave vrlo grubi ožiljci (keloidi), koji kasnije predstavljaju  problem. Ako se hrskavica seče, može da se napravi izraštaj i na njenom tkivu, pa je ušna školjka čvornovata, što je takođe veliki problem. Pre operacije, nažalost, ne možemo da procenimo da li će to da se desi. Taj procenat je mali, ali uvek postoji mogućnost.

Postoperativno su mogući i problemi u cirkulaciji, na nivou kože, što se manje ili više uspešno rešava. Ukoliko se u toku operacije stvori krvni podliv, odnosno otok, koža se slabije hrani i mogu da se naprave krastice, ranice... ali se i to, uglavnom, rešava.

Važno je da kod takve ušne školjke ne dođe do infekcije, jer svaka infekcija neposredno posle operacije može da dovede do topljenja hrskavičavog tkiva, pri čemu se hrskavica i cela ušna školjka istope.

To je kao kad stavite kocku putera na vrelu ringlu! Ostane samo kožni nabor.

Opšta anestezija samo do dvanaest godina

Kako objašnjava prof. dr Dragan Zamaklar, načelnik odeljenja plastične hirurgije Univerzitetske dečje klinike, operacija ušnih školjki kod mlađe dece se radi pod opštom anestezijom, dok se kod mališana od 10, 12 i više godina ista intervencija radi bez ikakvih problema u lokalnoj anesteziji. U ovom uzrastu, deca su veoma motivisana za svoj lepši izgled. Posle operacije se obavezno nosi zavoj, a pacijent deset  dana mora da bude pod kontrolom lekara.

Jedinstvena hrskavica ušne školjke

Inače, hrskavica ušne školjke je vrlo tanka, elastična, može da se savije, ima određeni reljef. Osnovni problem u rekonstrukciji je upravo to što tako finu hrskavicu nema više nijedan deo tela. Ako se hrskavica ušne školjke uništi, ne može više da se dobije takav kvalitet. Mogu donekle da se dobiju oblik i reljef, ali je takva hrskavica kruta, tvrda, nije elastična kao prirodna hrskavica ušne školjke. Da napravi istu, niko još na svetu nije uspeo.