- Roditelj prvo treba da sasluša dete i potvrdi njegova osećanja, ali ne i da odmah presudi da je nastavnik kriv.
- Razgovor sa nastavnikom vodi se mirno i direktno, bez deteta i bez optuživanja, uz cilj da se razume šta se dogodilo.
- Roditelj treba da reaguje kada postoje ponižavanje, nasilje, diskriminacija ili drugi oblici ugrožavanja detetove sigurnosti.
Dete dolazi iz škole ljuto ili tužno. Kaže da ga je učiteljica ili nastavnik kritikovao, da nije želeo da ga sasluša ili da je prema njemu bio nepravedan. Možda je čak i zaplakalo. Prvi roditeljski impuls često je da uzmemo telefon i odmah zatražimo objašnjenje.
Ipak, kako da znamo kada dete zaista treba da zaštitimo, a kada je bolje da ga podržimo da samo pronađe rešenje? Kada je naša reakcija potrebna, a kada preuzimamo njegove probleme i uskraćujemo mu priliku da razvije samostalnost?
O tome je za totuldespremame.ro govorila psihoterapeutkinja Georgijana Tanase, koja je i majka dvoje dece.
Najpre saslušajte dete
Georgijana Tanase: Kao psiholog i majka dvoje dece, dobro poznajem osećaj koji se javlja kada dete dođe kući tužno i kaže da nije bilo shvaćeno, da je izgrđeno ili nepravedno tretirano. Naš prvi impuls je da ga zaštitimo i odmah intervenišemo. To je prirodno i dolazi iz ljubavi.
Međutim, nije svaku neprijatnost potrebno ukloniti umesto deteta. Ponekad dete zaista treba da bude zaštićeno, a ponekad mu je potrebna podrška da samo shvati kako može da se izbori sa teškom situacijom.
Kada moje dete dođe uznemireno, trudim se da ga prvo saslušam. Pitam ga: "Ispričaj mi šta se dogodilo i kako si se osećao/la." Važno je da dete zna da su njegove emocije važne.
Ali, potvrditi osećanje ne znači odmah potvrditi i detetovo viđenje situacije. Možemo reći: "Razumem da si se osećao/la nepravedno tretirano", a da pritom ne zaključimo da je nastavnik zaista pogrešio. Deca situacije doživljavaju kroz svoje godine, iskustvo i emocije, zato je važno čuti i drugu stranu.
Kada roditeljska briga postaje preterano mešanje?
Georgijana Tanase: Prirodno je da roditelj prati šta dete doživljava, poznaje njegovo školsko okruženje i traži objašnjenje kada ga nešto zabrine.
Problem nastaje kada pokušavamo da rešimo svaki nesporazum, osporavamo svako pravilo koje detetu ne odgovara ili polazimo od toga da naše dete nikada nije krivo.
Kao majka znam koliko je teško prihvatiti da i naše dete ponekad može da pogreši. Ali upravo preuzimanje odgovornosti za sopstvene postupke pomaže detetu da odraste. Njemu nije potrebno da stalno dokazujemo da je u pravu. Potrebno mu je da zna da ga volimo i kada pogreši i da smo tu da mu pomognemo da grešku ispravi.
Kako razgovarati sa nastavnikom kada se ne slažemo?
Neslaganje roditelja i nastavnika ne bi trebalo da postane borba za autoritet. Cilj nije da utvrdimo ko je pobedio, već šta je najbolje za dete.
Georgijana Tanase: Razgovor treba voditi direktno, mirno i bez prisustva deteta. Ne u roditeljskoj grupi, na školskom hodniku ili pred odeljenjem.
Možemo reći: "Volela bih da bolje razumem šta se dogodilo. Moje dete je situaciju doživelo na jedan način, pa bih volela da čujem i vašu perspektivu."
Imamo pravo da postavimo pitanja, tražimo objašnjenje i ukažemo na ono sa čim se ne slažemo. Ali to možemo učiniti čvrsto i istovremeno s poštovanjem, bez optuživanja, pretnji i etiketiranja.
Dete uči iz našeg ponašanja. Ako vidi agresiju, može naučiti da napada. Ako vidi da ćutimo iz straha, može naučiti da trpi. Ako vidi da smo mirni i odlučni, uči da može da zaštiti sebe bez ponižavanja druge osobe.
Ne kritikujte nastavnika pred detetom
Roditelji ponekad, želeći da budu na strani deteta, kažu: "Učiteljica greši", "Ona ne zna da radi svoj posao" ili "Ima nešto protiv tebe".
Georgijana Tanase: Takve rečenice mogu trenutno umiriti dete, ali mogu narušiti njegov osećaj sigurnosti. Od deteta očekujemo da svakog dana ide u školu i poštuje odraslu osobu za koju kod kuće sluša da je loša ili nesposobna. Tako dete može da se nađe u konfliktu lojalnosti – kome da veruje i kome da se obrati?
To što ne kritikujemo nastavnika pred detetom ne znači da prihvatamo svako ponašanje. Znači da biramo pravo vreme, mesto i način da iskažemo nezadovoljstvo.
Detetu možemo reći: "Moguće je da je učiteljica drugačije videla situaciju. Razgovaraću sa njom da bolje razumem šta se dogodilo. A hajde da razmislimo šta bi ti mogao/la da uradiš ako se ovo ponovi."
Tako dete oseća da je zaštićeno, ali i da ima svoju ulogu u rešavanju problema.
Kako dete može samo da reši nesporazum?
Roditelj često želi da što pre reši problem umesto deteta. Ipak, pre nego što intervenišemo, možemo se zapitati: "Da li je ovo stvarna opasnost ili situacija iz koje moje dete može nešto da nauči?"
Umesto da odmah pozovemo nastavnika, možemo pomoći detetu da pronađe reči:
- "Šta bi mogao/la sutra da kažeš učiteljici?"
- "Kako bi mogao/la drugačije da reaguješ?"
- "Hoćeš li da zajedno uvežbamo taj razgovor?"
Georgijana Tanase: Pustiti dete da pokuša ne znači ostaviti ga samog. To znači poručiti mu: "Tu sam uz tebe i verujem da možeš."
Kada roditelj ipak mora da reaguje?
Postoje situacije u kojima povlačenje roditelja više nije podrška detetovoj samostalnosti, već izostanak zaštite.
Roditelj treba da reaguje kada postoji:
- ponižavanje, vređanje ili učestalo etiketiranje deteta;
- pretnje i zastrašivanje;
- fizičko ili verbalno nasilje;
- diskriminacija ili namerna izolacija;
- ignorisanje vršnjačkog nasilja;
- neprimerene ili nesrazmerne kazne;
- bilo kakvo ponašanje koje ugrožava fizičku ili emocionalnu sigurnost deteta.
Važno je obratiti pažnju i na promene u ponašanju: jak strah od škole, probleme sa spavanjem, česte bolove u stomaku ili glavi bez jasnog medicinskog uzroka, povlačenje, učestalo plakanje ili nagli pad samopouzdanja.
U takvim situacijama roditelj treba da sasluša dete, zabeleži konkretne događaje i zatraži razgovor sa školom. Ako se problem ne reši, može se obratiti školskom psihologu ili pedagogu, upravi škole i, po potrebi, nadležnim institucijama.
Dete ne treba da bude između dve strane
Georgijana Tanase: Dete ne treba da bude glasnik niti saveznik u sukobu odraslih. Roditelj i nastavnik mogu imati različita mišljenja, ali bi trebalo da imaju isti cilj – dobrobit deteta.
Deci nisu potrebni savršeni odrasli. Potrebni su im odrasli koji umeju da razgovaraju, priznaju grešku i ne pretvaraju sopstveni ponos u teret za dete.
Zaštititi dete ne znači obećati mu svet bez granica, sukoba i nepravde. To znači naučiti ga da prepozna svoje emocije, izrazi svoje mišljenje, traži poštovanje i preuzme odgovornost.
Ponekad roditelj treba da zauzme čvrst stav. A ponekad je potrebno napraviti korak unazad i reći: "Tu sam. Slušam te. Zaštitiću te kada ti je to potrebno, ali verujem i da možeš da naučiš kako da se izboriš sa ovim."
U galeriji ispod pogledajte i savete psihologa o odgajanju dece:
BONUS VIDEO: