Mama male Maje iz Providensa, Kanzas sitija, podelila je svoje iskustvo prevremenog porođaja ekstremno male bebe, koja je danas zdravo i napredna devojčica.

“Bila sam oduševljena kada sam saznala da smo trudni sa našim prvim detetom! Odmah sam počela da pravim planove, maštala o vremenu kada ćemo uskoro držati našeg mališana i počela sa pripremama. Ali sa 23 nedelje nisam bila ni blizu spremna da imam bebu. Jednog jutra sam se probudila sa prevremenim porođajem bez ikakvih upozorenja i 12 sati kasnije Maja je rođena sa 23 nedelje i 2 dana. Bila je teška 400g i duga 30 cm.

Pre ovog iskustva nisam ni znala da je moguće da se beba rodi u tom uzrastu, a kamoli da živi. Nisam imala pojma šta je intenzivna neonatalna nega novorođenčeta (NICU) uopšte. Bila sam prestravljena i nisam imala pojma šta se dešava svuda oko mene dok su doktori jurili oko mene da urade hitan carski rez. Kada se Maja rodila, nije bilo plača, samo zvukovi kako doktori počinju da rade.

Borba za Majin život je odmah počela.

“Čim je rođena, tim lekara i medicinskih sestara sa NICU-a je bio spreman i čekao je. Tog dana nisu odustali od Maje i nastavili su da se bore za nju svaki dan u narednim nedeljama – najtežim nedeljama u mom životu. Skoro svakodnevno smo morali da se suočavamo sa teškim vestima i zastrašujućim situacijama. Na respiratoru je provela 7 nedelja, od kojih su 4 bile na oscilatoru. Zatim je provela još 4 nedelje na C-PAP pre nego što je prešla na nazalnu kanilu. Kada je došla kući, nastavila je da bude na kiseoniku još 4 meseca. Za sve to vreme takođe je bila na mnoštvu lekova, cevčica, transfuzije krvi i toliko drugih stvari koje su me kao mladog roditelja činile ranjivom i beskorisnom.”

Koliko je važan odnos sa lekarima i svim medicinskim osobljem, ova mama ističe:

“Kroz svu ovu noćnu moru razvili smo odlične odnose sa medicinskim sestrama i doktorima. Postali su kao naša porodica. Potpuno smo verovali lekarima. Kada je trebalo doneti odluku ili je bila neophodna promena u Majinom tretmanu ili je trebalo voditi težak razgovor o realnosti onoga što se dešavalo, neonatolozi su uvek bili tu. Govorili bi nam o svakom detalju; čineći nas u potpunosti delo svega što se događalo. Nikada nas nisu požurivali i uvek su imali Majin najbolji interes i zdravlje kao svoj osnovni prioritet. Znali smo da je Maja na najboljem mogućem mestu.”

Dolazak kući, je velika sreća ali i još veći strah za prevremeno rođene bebe.

“Kada smo konačno doveli Maju kući, skoro 4 meseca nakon njenog rođenja, bili smo tako uzbuđeni, ali i tako uplašeni! Sve ovo vreme smo imali 24-časovni stručni nadzor za našu ćerku i sada ćemo biti sami, samo tako. Ali zaista nismo bili sami. Znali smo da možemo da pozovemo NICU u bilo kom trenutku sa bilo kojim pitanjem (i jesmo, nekoliko puta!). Takođe smo imali naknadne sastanke sa neonatolozima svakog meseca kada je ona bila kod kuće da pratimo njen napredak i procenimo njene potrebe za kiseonikom. Ovo je bio takav blagoslov!”

Posle svega, ovo iskustvo je ostavilo i najteža i najbolja saznanja, za ove roditelje.

“Nikada više ne bih želeo da prođem kroz ovo iskustvo. Ali zahvalna sam na našem malom čudu i znam da imamo veoma posebnu vezu sa njom zbog toga koliko smo teško morali da se borimo za njen život. Kada je došlo vreme da rodim našu drugu ćerku samo 15 meseci kasnije u 33 nedelje, nismo ni morali da razmišljamo o tome gde želimo da idemo ili koji će lekari biti uključeni. Iako smo samo 16 dana bili u intenzivnoj nezi sa Rajli, našom drugom devojčicom, bilo je tako utešno vratiti se među poznata lica koja su postala mnogo više od lekara i medicinskih sestara, naši prijatelji.

Nikada neće biti dovoljno „Hvala“ da izrazimo našu zahvalnost timu u Medicinskom regionalnom centru Overland Park. Svakodnevno mogu da gledam Maiju i Rajli i znam da su to čuda od Boga i uvek ću se sećati rada koji je ovaj tim uradio da nam ih dovede kući kao zdrave, uspešne devojčice”.

(Yumama)

BONUS VIDEO

Puzijada, takmičenje za bebe MONDO