Želim da vam napišem jedno bolno iskustvo u vezi sa potomstvom koje je ostavilo bolnu ranu na mojoj duši...

Pre pet godina i osam meseci sam prvi put saznala da sam trudna. Tada sam imala 20 godina i, mada sam bila uplašena jer nisam znala šta me očekuje, to je bila jako lepa vest. Iz meseca u mesec rasla je moja beba a sa njom i moja sreća. Kada sam osetila prve udarce, saznala da ću roditi jednu malenu devojčicu i kada bih na svakoj kontroli čula otkucaje srca i reči da je sve u redu sa njom, sve su to bili divni trenuci. 

Tako smo mi stigli do ulaska u deveti mesec. Sve je bilo u najboljem redu, ostalo nam je da samo čekamo trenutak rođenja. Jednom nedeljno smo išli da čujemo srculence i tako sve do jednog petka kada sam u 39. nedelji otišla na ctg koji je kako je doktorka rekla bio u redu. Rekla je da nema potrebe da radimo ultrazvuk jer je dan porođaja bio blizu. Međutim, mene je neki unutrašnji glas opominjao da ne bi trebalo da je slušam i da idem dalje. Tako sam, po svojoj intuiciji, otišla u ponedeljak u bolnicu na prijem. Naravno nisu imali nameru da me prime (jer ja se zaboga ne porađam!). Posle par sati čekanja i raspravljanja, isterala sam svoje i uspela da uđem u ordinaciju da mi urade ultrazvučni pregled. Doktor je gledao u ekran, pritiskao mi stomak i pitao me: S kim ste došli?” Bila sam začuđena i pitala ga zbog čega me je to pitao, ali on je rekao sestri da pozove iz hodnika mog pratioca. Suprug je ušao i nas dvoje smo se pogledali. U tom trenutku doktor je izgovorio: “Znate, bebi srce ne kuca”. Muk, tišina, suze koje su već stigle do mojih usana....

Rekla sam da je pogrešio, da to mora da je neka greška. Ali, nažalost, greška lekara je već bila učinjena. Neko je, eto greškom isčupao moju dušu iz tela.

Poslali su me na preglede, pa na porođaj, ali znate šta je najgore - kako ja da se porodim kad ne želim da pustim to dete od sebe. Rekli su mi da ne znaju koliko dugo je stanje takvo, da ja mogu da umrem a ja sam molila boga da tako i bude, jer nisam mogla da je pustim da sama ode u nepoznato.

Dvanest sati sam ležala sama u nekoj sobi sa svojim mislima i molila tog ko mi je uzeo dete da uzme i mene. Na kraju su me odveli na operaciju i tik pre ulaska u salu, dali su mi papir da potpišem da pristajem da mi urade carski rez i da oni neće odgovarati ako se ne probudim - kao da je meni bilo bitno da li ću se probuditi. Posle ne znam koliko vremena, probudila sam se u sobi gde je bilo još pacijenata. Pitali su me da li sam dobro, kao da je to uopšte bilo moguće.

Kasnije se pojavila sestra koja me pitala da li želim da vidim svoje dete. Bez razmišljanja pristajem i posle par minuta ona dolazi, sklanja peškir i sa određene daljine mi pokazuje moje dete koje drži preko ruke u crnoj plastičnoj kesi za đubre.Tražila sam da je uzmem, ali mi je ona rekla da to nije dozvoljeno. “A da li je dozvoljeno i ljudski da moje dete bude u kesi za đubre?!”, pitala sam izbezumljeno. Samo je slegla ramenima i otišla. Vikala sam za njom, pokušala da ustanem, plakala..., ali su samo ugasili svetlo i otišli. 

Posle par dana su me otpustili kući, praznog srca, prazne duše, praznih ruku. Ne želim da ikada saznate kako je kad izlazite iz porodilišta bez deteta, jer to ne treba da bude tako, niko to nije zaslužio. 

I eto, ja i dalje živim, a ONA i tuga žive u meni. Nisam imala priliku da joj pružim ljubav ni zagrljaj, ni poljubac... samo jedno “laku noć i mirno spavaj, zlato moje”.

Za svo ovo vreme ništa se nije promenilo. Ja i dalje pred očima vidim najlepšu sliku na svetu, moju savršenu devojčicu, i najgoru sliku nje u kesi za đubre. Crna rupa na duši stoji i nju niko, nikada neće popuniti jer kažu kad dete ostane bez roditelja ono je siroče, kad supružnik ostane bez drugog supružnika on je udovac/udovica, a kad roditelj ostane bez deteta za to čak ni ime ne postoji.

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.