Kad mi je Ana rekla da ćemo postati roditelji, uhvatilo me je neko jako ushićenje, pa nisam obraćao pažnju na njenu strepnju i pitanje: "Kako ćemo se snaći?". Jer, ni sam nisam znao kako ćemo, ni šta ćemo. Jedino što mi je tih dana bilo jasno, jeste da je na putu nešto "veliko" i mnogo važno. U svakom slučaju, bio je to super osećaj.

Ubrzo je stigla potpuno nova situacija - zajednički odlazak kod ginekologa. Tada su me doktorove reči: "Evo, kuca bebino srce!", skoro rasplakale...

Prvi susret sa Lenom me je "oborio s nogu". Video sam je samo par sati po rođenju, i to kroz staklo u boksu za bebe. To su situacije kada čoveku navru suze na oči, kada shvati da je dete najvažnije od svega što nam se u životu događa.

Kod kuće sam ubrzo naučio da bebu kupam, da je povijam... bio sam vrlo aktivan. Nažalost, u to vreme su me poslovi u banci toliko angažovali da sam se kući vraćao tek uveče, zbog čega sam propuštao dosta toga u Leninom odrastanju.

Pred kraj Lenine druge godine, kada je počela da priča, i da komunicira sa nama, shvatio sam da sam joj potreban, da u meni traži neku zaštitu. Zapazio sam da se sve više vezuje za mene, da se na mene ugleda... Bilo je očigledno da sam tata, da sam joj potreban, i da imam veliku odgovornost prema detetu. Sve pre toga je bilo refleksno, ili racionalno, ljudski: znao sam da treba da brinem o porodici, o detetu... ali, taj prvi, iskonski osećaj roditeljstva, i svest o tome da je volim istinski, razvili su se kada je dovoljno porasla da imamo obostranu komunikaciju.

Sa drugim detetom, Nikolom, potpuno je druga priča. Nikola se pojavio tiho, kao nešto sasvim normalno, uobičajeno. Pitao sam se kako ću, osim Lene, da volim neko drugo dete. To me je zaista zbunilo, trebalo mi je par meseci da zavolim Nikolu. Inače je Nikola mamin sin, Ana se mnogo vezala za njega, dok nas dvojica tek sada polako gradimo naš odnos.

Bojan Vračević, Lenin i Nikolin tata

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.